Hrvatski redatelj Vlatko Filipović preminuo je 4. svibnja 2019. godine, u 84. godini života. Ispraćaj pok. Vlatka je u ponedjeljak, 6. svibnja, u 14 sati iz kapele na novom groblju u Neumu

Vlatko;
ljudska dobrota i čista duša umjetnička.
Vrhunski intelektualac. Od ranog djetinjstva, pa kroz čitav život pratile ga teške nadaće životne.
Kroz život je hodio uspravno. I uspio! Nije srce otrovao ni dušu izgubio.
Sve je znao samo nije znao mrziti…
Vlatko je volio sve ljude!
Pokoj mu duši!

Iako ga je život nemilosrdno nosio na sve strane, danas je sretan jer je vječiti spokoj i mir našao na hutovskom, uz grob majke Ljubice koju je ratni vihor nesretne 1944. “oteo” djetetu – sedmogodišnjem Vlatku, i ostavio daleko u dalekoj hutovskoj pitomini. Vlatko se stalno vraćao Hutovo. I vratio!

Vlatko Filipović (Hutovo, 11. ožujka 1936. – Neum, 4. svibnja 2019.), bosanskohercegovački redatelj, scenarist i sveučilišni profesor. Jedan je od začetnika Sarajevske škole dokumentarnog filma

Vlatko Filipović rođen je u Hutovu u željezničkoj stanici uskotračne pruge Gabela – Gruž (Dubrovnik) gdje mu je otac Pero, porijeklom iz Popova (selo Turkovići), bio šef stanice. Vlatkova majka Ljubica Filipović (1917 – 1944.), kći željezničkog prometnika Ivana Raspudića koji je službovao Turkovićima i Herceg Novom, tragično je izgubila život (zalutali puščani naboj u svađi nediscipliniranih vojnika).

Nekolika početna razreda osnovne škole završio je u Hutovo, a dalje u mjestima gdje se otac službovao na željezničkim uskotračnim postajama.
Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a Filozofski fakultet u Sarajevu (skupina jugoslavenskih književnosti). Radio je kao umjetnički direktor “Sutjeska filma” te kao urednik u Dokumentarno-obrazovnom programu TVBiH. Predavao je na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu i Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, predmet “Filmska i RTV kultura / medijska kultura”. Snimio je 4 igrana filma te preko 40 dokumetarnih i kratkometražnih filmova.
Posljedni rat 1991-1995 živio je (i proživio) u Sarajevu, a po umirovljenju se odlučio vratiti na jug (“u zavjetrinu vremena”) nastanivši se u Neumu.
Iako u mirovini, Vlatko je i dalje stvarao i planove imao…

Dvadesetak dana prije smrti javili su se zdravstveni problemi (patološke promjene krvnih žila) i nakon kraćeg liječenje u KBC Mostar i manjeg operativnog zahvata (nožni prst) vraćen na kućno liječenje. Prije tri dana stanje se potpuno pogoršalo i 4. svibnja ujutro – smrt!

Filmografija

Igrani filmovi

Moja strana svijeta (1968.)
Deveto čudo na istoku (1974.)
Nastojanje (1982.)
Kako ubiti Griega u Sarajevu (1995.)

Dokumentarni i kratkometražni filmovi (izbor)

U zavjetrini vremena (1964.)
Žedno polje (1964.)
Zemlja neretljanska (1965.)
Hop-jan (1965.)
Punta veljega mora (1977.)
Kruh naš svagdašnji (1978.)
Doba mijena (1984.)
Od Gabele do Huma (2014.)

Serijal “Konac XX. stoljeća BiH u filmovima Vlatka Filipovića”

Testament (1990.)
Poruke sa stećaka (1991.)
Ravno u tri dijela (1992.)
Vatre Sarajeva (1992.)
Križni put u Sarajevu (1993.)
Kardinal od Bosne i Hercegovine (1994. – 1998.)
Kuća nade (1998.),
Princip prvi (1999.)
Neum MM (1999.).

Neretvanska trilogija Saga o Neretvi (2000.-2004.)

Čarobni jug
Pečat vremena
Agonija zelene rijeke

Nagrade:

U dugogodišnjem radu Filipović je nagrađenim brojnim nagradama i priznanjima. Sve ih je poklonio Zavičajnoj kući u Hutovu.

Nagrade međunarodnih festivala dokumentarnih filmova

Oberhausen, nagrada službenog žirija za najbolji film (U zavjetrini vremena),
Cannes, omladinski festival nagrada za režiju filma (U zavjetrini vremena),
Bologna – Trento, film “Kardinal od Bosne i Hercegovine” dijeli Grand prix festivala,
Nagrada internacionalnog žirija CIDALC za režiju filma “Hop-jan”,
Oberhausen, diploma čelnom filmu nagrađene Jugoslavenske selekcije dokumentarnih filmova u Oberhausenu za film “Hop-jan”.

Diplome za uspjeh filmova na festivalima

“Moja strana svijeta” u Chicagu,
za film “Hop-jan”: u Londonu, New Yorku, Oberhausenu, Mexicu, Leipzigu, Sofiji, Krakovu,
“Hop-jan” prvi film iz “regije” uvršten u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti New York.

Nagrade “Festivala jugoslavenskog dokumentarnog filma Beograd”

Prva nagrada za režiju filma “U zavjetrini vremena”,
Velika zlatna medalja za film “Kruh naš svagdaljni daj nam danas”,
nagrada “Kekec” međunarodnog žirija za film “Hop-jan”,
diplome festivala za “Hop-jan” i “Testament”.
Nagrade Pulskog filmskog festivala
Zlatna arena za film “Kako ubiti Griga” u Sarajevu
Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu u filmu “Moja strana svijeta”.

Ostale nagrade

“Šestotravanjska nagrada Grada Sarajeva” za film “U zavjetrini vremena”,
“Dvadesetsedmosrpanjska nagrada sa SRBiH” za dokumentarnu trilogiju “Doba mjena” (filmovi “Polje”, “Zemlja, “Dani O(limpijade)),
Nagrada Udruženja filmskih radnika za unaprjeđenje kinematografije.
Prvi autor iz regije čiji je film uvršten u galeriju modernih umjetnosti u New Yorku.
Dobitnik nagrade Udruženja filmskih radnika u BiH „Ivica Matić”

Izvor: Wikipedija

Film Moja strana svijeta, prema istinitom događaju, snimljen u Popovu Polju (gledao sam ga više od 50 puta), a svi su statisti iz Ravnog u izvornoj nošnji. Posebno mi je drago vidjeti scenu vjenčanja u crkvi u Ravnom i kolo lindža pred crkvom u Ravnom… ili opraštanje i ispraćaj prijatelja u “prokletu” Ameriku…

Za pok. Vlatka vežu me lijepe uspomene i nedostajati će mi naša druženja na kavi i razgovor ugodni. Njegov glas je bio ugodan jasan i zvonak, izvorni hercegovački.

Autor: Slavko Katić



C:\Users\Administrator\Documents\osmrtnica - Vlatko Filipović.jpg