RIJEČNIK I PRIČE NOVOŠTOKANSKE IKAVICE BENKOVAČKOG KRAJA
U Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Benkovac, u Benkovcu, u utorak 16. travnja 2019. godine, s početkom u 9:30 sati, Ogranak Matice hrvatske u Zadru, upriličio je prikazivanje “Rječnika novoštokavske ikavice benkovačkoga kraja” autora Alojza Pavlovića i koautora Eduarda Pavlovića, te knjige Alojza Pavlovića “Kul Vrajer”, crtice i pripovijesti u novoštokavskoj ikavici.
Knjige su predstavili dr. sc. Vesna Jakić – Cestarić, Ivan Magaš, prof.; Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, Dunja Gusić, prof., te sam autor Alojz Pavlović. Voditelj programa i moderator bio je Luka Knez.
Ova manifestacija kojoj se odazvao veći broj benkovačkih srednjoškolaca i ostale zainteresirane publike održana je u sklopu kulturnih događanja koja prate obilježavanje Dana Zadarske županije.
U publici su pretežito bili mladi
NARATIVNA OSEBUJNOST NOVE PROZE
Alojz Pavlović: Kul vrajer, zbirka crtica i pripovijesti
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Za početak mi je odmah kazati, kako nekoga ne bi zaveo i prevario podnaslov ove zbirke „Crtice i pripovijesti u novoštokavskoj ikavici benkovačkog kraja“, da ovdje nije riječ samo o zavičajnoj knjizi koja bi se mogla svesti pod tzv. hrvatski književni regionalizam, namijenjenoj benkovačkom puku i rijetkim lingvistima, već je riječ o djelu hrvatskog književnog, lingvističkog i leksikografskog korpusa, poglavito danas kada smo sa svih strana i na sve moguće načine izloženi globalističkim utjecajima kojima se zatire svaki identitet, kolektivna memorija, kulturno i duhovno biće pojedinaca, skupina i naroda. Paradoks je, dakle, činjenica da ovo „navodno“ zatvaranje u okvire vlastitog političkog krajobraza, kulturnog i društvenog položaja, i to onoga s lokalnim predznakom, izaziva stvarne poticaje i silnice domoljubnih ideja na razini magistrale koja nas je oduvijek povezivala s europskom supstancom i globalnim kretanjima.
Ovdje ne držim bitnom puku kritičku valorizaciju djela, jer ovakvo štivo po svojoj prirodi i nakani izmiče takvom pristupu, riječ je o građi, jeziku, dakle, samoj suštini riječi, onome bez čega nema djela ni pjeva, a što spoznajemo kao Orfejsku snagu. Ovakva literatura u suštini je na razini poezije, onoga što se u stvaralaštvu drži prvim, od čega i dolazi riječ Stvoritelj koji je prva Riječ. Ove crtice i pripovijesti prozne su pjesme života, njegova izvora, onog našeg vrutka koji je duh što preplavljuje svu našu kulturu, sve ono što je istodobno i naša povijest, filozofija, vjera, ideja i goli svakodnevni život podložan stalnim mijenama. Zavičajne riječi, ti neobični, endemski cvjetovi kakve ne nalazimo ni u kojem drugom vrtu, ona su posebna literarna forma ljudske borbe sa sudbinom opstanka i vlastitim snom.
Govor na novoštokavskoj ikavici, kao i bilo koji govor lokalne osobitosti, pitanje je opstanka duhovnoga otoka, zapravo same imaginacije, etera, one glazbe zbog koje ostajemo vjerni zemlji, pjesmi, ravnovjesju, ljubavi, stvaranju, svemu što je „Pjesma nad pjesmama“, vječnost i vječno vraćanje u nju, put iznova uvijek novog proljeća, Uskrsa, neba bez kojega ne bi bilo ničesa ljudima znanog na Zemlji. Jer sve je Jedno, sve je Riječ čije stablo života plodi ne stareći, čije tijelo ne umire preobražavajući se, istodobno postajući sjemenom, cvijetom i plodom, temeljem dubinskih životnih stremljenja.
Dakle, zbirka crtica i pripovijesti ”Kul vrajer“ Alojza Pavlovića usredotočena je na dio lokaliteta Ravnih kotara, jasno omeđeni uski zemljopisni prostor, time i na jezičnu građu novoštokavske ikavice benkovačkoga govora, ali danas kad je pojam regionalnog više nego fluidan i neprestance se mijenja konceptima diktiranim iz političkih središta moći, ova zbirka pripovjedaka, misli i znanja, svega onoga što je realno u arealu ovoga kraja koliko i neobjašnjivo, kao i svjetlost koja se rađa na nebu, ideju Olimpa i svu njezinu simboliku prenosi na benkovačko ognjište, koje ovdje treba shvatiti prometejskim, onim mjestom na kojemu se razbuktava i održava vatra života jednog kraja, njegove uže zajednice, ali konačno i naroda sagledamo li to iz vizure činjenice da je ravnokotarski i bukovački kraj, prostor starohrvatske države, tlo na kojemu je izniknulo hrvatsko ime. Svojim ikavskim pričama u monološkim minijaturama, isječcima, zapisima i rasutoj narativnoj poeziji u prozi Alojz Pavlović tvori univerzalne filozofske, sociološke i psihološke teme. Prizori iz priča gotovo su filmske naracije, moguće je doživjeti susrete sa stvarnim osobama i događajima, što priče pretvara u dojmljive skice iz kojih vrca iskustvo, otvorenost i lakoća bilježenja zbivanja i anegdota, gotovo voajerističko zadovoljstvo zavirivanja u svaku pojavu i sitnicu proisteklu iz govora i običaja svijeta benkovačkog kraja..
Autor će svoju knjigu podijeliti po ciklusima za odrasle i djecu, ali korijen je jedan, jedno je stablo i krošnja, pa nam ova „sinteza uzajamnosti“, kako kaže sam autor u proslovu, objašnjava kaos koji svijetu prijeti od postanka (a zato riječ i postoji!), kao što i upućuje na pokretanje učmalosti materije i duha, nad tamnim bezdanom vremena u kojemu riječ blješti osvjetljavajući prostor našeg ropstva i slobode istodobno. Dijalektalni jezik ovdje je u funkciji susretišta već zaboravljene prošlosti i njezina jezik u sudaru s vremenom budućim i nepoznatim, “Tako gledajući, dolazimo do paradoksalnoga zaključka gdje se teza i antiteza poistovjećuju, susreću u zajedničkom fokusu i tako potiru: naime, istodobno možemo zaključiti kako sve svjetske književnosti žive od aure regionalizma, kao što i sve moguće regionalne književnosti postaju globalnima“, kako sam nedavno napisao u svom eseju „Kada, kako i zašto regionalno postaje nacionalno“!?
Pripovijesti „Lébronja“ i „Špiro“ zasnivaju se na dijalozima, prožeti humorom i domicilnim govorom. Likovi izranjaju iz zamršenih društvenih i političkih odnosa, na podlozi osobnih iskustva i političkih realiteta; u pitanju je, naime, frustrirajuća povijest i tjeskobna suvremenost, kojoj je rat još uvijek najdublje iskustvo. Nova revolucija (komunistička) i evolucija (spoznajni razvoj pojedinca i kolektiviteta) nemilosrdno ruše postojeće društvene odnose, zadane sheme života, kao i zatečenu strukturu patrijarhalne obitelji. U prvoj pripovijesti, prvi put u povijesti obitelji, najstariji potomak ne ostaje na zemlji nego odlazi na školovanje u grad. U drugoj, obitelj doživljava još veći sraz s društvenom zbiljom, potomak ne samo da nastavlja školovanje, nego se bavi i sportom, što je za seosku obitelj ništa više od gubljenja vremena. Ali, dok postoji riječ, moženo biti sigurni da se neće raspasti ništa što je čovjek.
U pričama „Jabuka“, „Kul vrajer“, „U tuđini“ i „Posičeni korini“, glavni likovi pokušavaju pronaći vlastito mjesto u pečalbi, u novom, tuđem i nepoznatom prostoru rada i života. Njihova životna filozofija je jednostavna, ona crpi snagu iz mudrosti staroga kraja – proživjeti život korak po korak, kako već nadolazi. Raseljen diljem cijeloga svijeta čovjek ovoga kraja naviknuti na povijesna stradanja i pokore, spreman je za borbu i otpore. I u središtu novog planetarija čovjek benkovačkog kraja umije se nositi s burama i olujama, odolijevati prirodnim i ljudskim silama. „Jopet san sebe korja zbog svoga ajdučenja. Al’ bi ubrza svatja da je tomu uzrok muj odgoj. Učli su me da slobodan čovik triba klečati samo prid Stvoriteljen, a prid ljudima tek u Njegovo ime.“ (Iveta, u crtici Jabuka). Ritam života je promijenjiv, ali ne i njegov duh, kako ono što je raspusno (dionizijevsko), ono što je uzvišeno (apolonsko), tako i ono što je transcendentalno, vjersko (kristovsko).
Kroz priče o teti, „Sveti Stipan“, „Muja pripovist teti“, „Priča o teti“ i „Teta Stoša“, pojavljuje se žena, majka, odgojiteljica, temelj i sol kuće, andrićevski kazano, ona koja „stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“. Žena je to s urođenim obrambenim mehanizmima, koja je u ruralnoj sredini izbrisala razlike između sebe i muškarca, poglavito u susretu sa životnim tegobama koje je prate. Kao prijatelj i suputnik, uvijek s unutrašnjim mirom, spremna se nositi s patnjama i poteškoćama bez obzira na vrijeme i sve ono što vrijeme nosi skriveno. Njezina snaga je dobrota koja umjesto poniženja bira ljepotu blagosti a neljudsko i slabo pobjeđuje uglađenošću, istodobno postajući svestranom osobom, spremnom izvršiti svaku zadaću koja će očuvati obitelj i bližnje, sve one kojima prijeti rasuće. U ovome slučaju, ruke tetine otvaraju vrata i prozore, a srce njezino nebo je vedro i slobodno.
Priče „Benkovčanin“ i „Zagrepčanka“, „Vicna ljubav“, „Letričar“, „Ivna vira“, „Bili križ“ i „Zagunetna ciganka“ ciklus su priča o ljubavi i patnji. Ljubav je i sunce žarko, mjesec hladni i vjetar iznenadni, ljepša od svega i veća od svake vlasti, iako rijetko išta drugo čuje od vlastite jeke i vidi od vlastite sjene. Ljubav je i patnja, bez čijeg ognja ne može ni biti pročišćena. A kada je u pitanju kraj o kojemu govore ove pripovijesti, ljubav i patnja vlasi su iste pletenice, u kojoj se izmjenjuje odanost, požrtvovanje i plemenitost, s himbom, sitničavošću i osvetoljubljivošću. Ali, ovdje gorko sjemenje donosi slatke plodove, u čistoj se ljubavi bol ne čini ništa manje čudesnom od radosti.
Crticama s tematikom iz Domovinskog rata „Pobratim“, „Jasmina“, „Javorkina čestitka“ i „Ognjištarci“, Alojz Pavlović dijalektičku napetost sugerira samim pojmom „prijatelji“, što mu omogućava ulazak u brojne artikulacije. U pripovijestima se slijevaju suprotnosti životnih stavova koji su čas avanturistički, destruktivno izgubljeni u kaosu civiliziranoga i dehumaniziranoga svijeta (rata), a čas koncentrirano sljubljeni s filozofskom svjesnošću o kratkoći i promašenosti ljudskog življenja. „Jasmina“ je potresna priča s tužnim epilogom, ne bez romantike, u kojoj osjećamo i autobiografske elemente. Pripovijest „Povratak Kureta“, po grčkoj mitologiji, demona vegetacije, a po Pavloviću prapovijesnih Hrvata, zaslužuje širu književnu analizu, koja iziskuje i pažnju i napor shvaćanja prošlosti (Kureta, Hrvata), koja je do sada malo poznata i slabo ili nikako obrađena. Koliko mi je znano, ranije ih spominje rimski pjesnik Lukan, Toma Arhiđakon, Vergilije, a u novije doba Zlatko Tomičić i Alojz Pavlović prvi na ovaj način.
Konačno, crtice i pripovijesti u novoštokavskoj ikavici benkovačkoga kraja, mogli bi nazvati svojevrsnim povratkom knjizi u prvotnome značenju ove riječi i imena, samotničkom putu pustinjaka do jedinoga vrela – riječi, kako bi sve ono što je bolno i mučno, a što se potom žanje kao plodno s radošću, bilo ponovljeno jezikom koji nestaje, kulturom koja nestaje, ali narodnim duhom i dušom koji opstoje, baš zato što je Duh taj koji će i dalje živjeti. A priče pisane na jeziku koji se gotovo više ne govori već se ovdje rekonstruira nitko i ne može napisati do kibernetičara, što Pavlović je po profesiji, dakle, onoga koji promišlja o “općim zakonitostima procesa upravljanja, reguliranja, dobivanja, pohranjivanja, pretvorbe i prijenosa informacija u sustavima neovisno o njihovoj prirodi“.
Još mi je istaknuti, da Alojz Pavlović svojom narativnom osebujnošću koju crpi u zavičajnoj jezičnoj baštini, koristeći se toponimijom i antroponimima, zaboravljenim nazivljem biljaka, životinja, oruđa i oružja, predajama i legendama, svim onim što je ogledalo naroda benkovačkoga kraja i ovdašnjeg ritma svega živog i neživog, plijeni umjetničkom ljepotom izraza svojih pripovijesti, medaljona i crtica. Polazeći od prve istine kako je u riječi sam Bog, u svakome slučaju Duh, ali i samo tijelo uza sve transcendentalno daleko i nepojmljivo, Pavlović se vraća Edenskom vrtu svoga zavičaja i panoptikumu njegovog prvoga govora. Zato ovdje istodobno svjedočimo iznošenju autorove intimne zavičajne boli, i protest protiv svega što se zbiva u ovome globalnome svijetu, koji toliko želi biti jedinstveno isti, gadljivo neprepoznatljiv među sobom.
Zauzimanje Alojza Pavlovića za novoštokavsku ikavicu benkovačkog kraja, prije svega njezino je očuvanje, ali i zauzimanje za poticanje interesa za istu. Ne sutra, već danas, ovo što je pred nama, zabilježeno Alojzovim marom neće imati više tko zapisati, ili rekonstruirati, jer ne postoje više tragači za starim blagom, kao što više nema ni skrivenih škrinja s ovakvim suhim zlatom. Crtice ispisane na prašini zaborava mogu potaknuti ne samo interes za književnost, već i samu strast za smislom i potrebom onoga što (navodno) nije ne samo u strujama svjetske literature, već i naše hrvatske nacionalne zbilje. Pišući pozitivističkom jasnoćom, sa znanstveno-teorijskom snagom i estetskom ljepotom, što svaki izvorni jezik nudi, Pavlović se kreće tragom zlatne žice djevičanskih prostora riječi, putom puka i lanaca tog puta koji čvrsto štite životne argumente i priče iz njih proizišle tijekom naših turbulentnih povijesnih zbivanja.
U hrvatskoj književnosti, tako, imamo autore koji su lokalni govor svojom snagom izdigli na nacionalni književni Panteon, pa ću spomenuti samo najveće suvremenike, čakavce Balotu i Črnju, kajkavce Krležu, Galovića i Piskača, da bi danas u novoštokavskoj ikavici benkovačkog kraja uskrisio Pavlović podižući na nacionalni hrvatski oltar vrednote ovdašnjeg našeg jezičnog bogatstva, upozoravajući na postojeći identitet i nudeći nam svima novi smisao egzistencije. Nadam se da će književna kritika zamijetiti ovo književno ostvarenje, koje je zbog tematike jedinstveno, pa time i zahtjevno za umjetničko osmišljavanje.
