Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja, od četvrtka 18. travnja, u 19 sati
Tea Bičić: SINERGIJE KARBONA
Tea Bičić predstavlja niz radova izvedenih akrilom i ugljenom. Većina ovih slikocrteža je na platnima. Ona su najčešće oker/smeđih tonova. Na njih umjetnica intervenira, ne prekrivajući sasvim pozadine, pa one bivaju sastavnice radova. Ne znamo je li autorica krenula od ideje oblika ili od poteza/fleke. Očito je da se udaljava od prepoznatljivih motiva i nudi kompozicije čistih likovnih vrijednosti. To čini pomoću boje, linije, zasjenjenja i nadasve osobne koncentracije, skoro meditacije.
Pred nama je niz apstraktnih oslikanih/iscrtanih površina snažnog ritma i umirenog kolora. Vizualizacije se baziraju na linijama i plohama boja. Zapravo, ponajviše ne-boja: bijele i crne. Na radovima su naočiti potezi, crte. Uglavnom izvedene crnim grafitom, one su najčešće grupirane u rastere. Prostori vibracija poteza usuglašeni su s prostorima boja. Ponegdje nailazimo na transparentnost slojeva što dodatno izaziva zanimanje. Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Ciklus nudi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja.
Ove bi radove mogli doživljavati kao eksperimentalne igre oblicima, ali, uz umjetničin komentar, i nešto drugačije. Tematski oslonac nudi nam autorica, objedinjujući ciklus nazivom „Karbon“. Pojam označuje likovnu tehniku, ali ima i druga značenja, npr. ugljen. Ona kaže: „…KARBON (…) pojam koji je prisutan kroz čitav moj život. Obilježio je moju obitelj, dio je moje prošlosti, pa tako i moje sadašnjosti. Simbol je straha, neizvjesnosti, muke, strepnje… svega crnoga, a istovremeno nade, kruha, kolegijalnosti, marljivosti, izdržljivosti… i svjetla na kraju tunela…“. Ovim komentarom bivamo usmjereni ka iščitavanju, doživljavanju ovih radova. Tama rudnika i svjetlo dana pojednostavljeni su na svijetle i tamne plohe. Kao što bivamo zaslijepljeni naglim izlaskom na dnevno svjetlo, tako ne razaznajemo oblike naglim nestankom svjetla: odlazak u zemljinu utrobu i izlazak na svjetlinu sunca. Ili doživljaji jednog pa drugog: moranja pa htijenja.
Čini se da Tea Bičić promišljanje počinje kombinacijom spontanosti i osluškivanja osobnog stanja. Izvlačeći oblike iz memorije transformira ih i preslaguje na podlozi. To rezultira ritmiziranim površinama koje rijetko imaju oslonac za pogled. Planovi, linije, tonirane ili rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Raspršenost kompozicije zaustavlja se naglo pri rubu rada iz kojeg često potez bježi, pa radovi djeluju kao izresci. Pred nama se redaju slike koje možemo, prema intenzitetu, predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak, već za količinu uklopljene energije.
Na polju tonirane, tople zamrljanosti, nalazimo tragove aktivnosti. Prostore tonova prate linije, ili obrnuto. Elementi su često zasebna područja, a ponekad uslojeni. Linije teku paralelno, izvedene slobodnom rukom. Njihov raster kao da unosi energiju, a istovremeno pomiruje površine boja/neboja. Iako geometrični, oblici nanesene boje nisu grubi. Umekšani su razlivenim rubovima, slojevanjem ili potezima kista. Frekvencija elemenata mijenja se od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Ono što se događa na površini nije slika, već akcija. Vizualne iluzije, iskustva iz snova i sjećanja imaju strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom. Umjetnica vizualizira nemoguće mogućnosti, ali ne želi ocrtavati snove. Situacija je bliža seizmografu stanja.
Pokušavajući proniknuti proces nastanka, čini se kao da oblikovanje mrljama i potezima gdjekad zaustavlja nakanu autorice. Opet, ponegdje, upravo nakupina/potez inicira daljnje istraživanje. Tea Bičić naporno, promišljeno, ali uspješno izbjegava figurativne oblike. Preklapajući crtež i slikarski postupak ne nedostaje joj kombinatorike ni energije. Ovu igru odrađuje pošteno do trenutka kada, unutrašnjom snagom, oblici postanu nedjeljiva cjelina. Očit je autoričin izuzetan osjećaj za kompoziciju. Iako velikog formata, sa zonama boje ili linija, svi radovi djeluju stabilno. Oskudnost se pokazuje kao kvaliteta. Ali, zato nema oskudice u emaniranoj energiji. Kao da se pred nama rasprostiru nemirne draperije sjećanja.
Autorica, ograničavajući se na jednostavan postupak otkriva poeziju pamćenja. Sjećanje može biti kolektivno i osobno, povijesno ili kratkoročno. Imamo sklonost da rearanžiramo našu memoriju, da ugradimo u nju stvari koje su se desile ili čak stvari za koje smo samo čuli. Tein instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Umjetnica poštuje osobnu povijest. Jer, stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom neizbježno je svedena na stalne interpretacije i reinterpretacije. Potrebno je brisati stari pojam – „promatrač“, a na njegovo mjesto postaviti novi – „sudionik“. Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri opisivanju svakog sustava. Uvriježenu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, ona koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Ona promatraču postavlja zadaće. Većina će tražiti oblike i bit će zadovoljena ovisno o individualnoj maštovitosti. Prolazeći od rada do rada, detektiramo promjene intenziteta autoričinih čuvstvenih nadahnuća. Tea Bičić nas izaziva oblicima, a podastire samo aluzije. Radovi ne prikazuju, oni prepričavaju doživljeno. Senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Prisutna je spoznaja dobrog i zlog, smrti i života, svjetla i tame.
Ovaj prikaz izvještava o doživljaju. Situacije umjetnica prevodi u oblike iskrenim bilježenjem „osobne temperature“. Nepredmetni svijet prisvaja oblike koji žive u slojevima. Segment postaje znak i nije više citat. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Vizualizacija doživljaja predstavljena je nizom krhkih evokacija stanja.
Eugen Borkovsky
Tea Bičić, nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Puli, smjer grafički dizajn, diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Venezia u klasi prof. Paola Tessaria. Izlagala je trideset i šest samostalnih i sudjelovala na više od sto skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja. Sudjelovala je u nekoliko likovnih kolonija. Radovi joj se nalaze u fundusima muzeja i galerija te u mnogobrojnim gradskim i privatnim zbirkama. Članica je HDLU Istre i jedna od osnivača Galerije POOLA u Puli. Od 2014. godine voditeljica je programa Gradske galerije Labin. Živi u Istri.
