ZOV ŽIVOTA
Majka me u kolijevci milovala,
Mlijekom svoga tijela hranila,
Sjenom lica svog od žege štitila,
Kao Anđeo isprepletala zrake životnog čara,
Da navikne mladu dušu na taj slatki čar.
Majka je znala pjevušiti:
„Ljubljeno dijete, napustiti ćeš rano svoj gaj,
Ko ptić da svijet krasi“
Dok majka suzama svojim moje lice kvasi,
Vidjeh gdje sunce izlazi,
Iza bijelog oblaka
Viri Anđel bijel.
Sudbina tada omču stavi,
Povuče majku gore među anđele,
– Kao da svjetlost bježi od mene
A mene gurne na stazu snova,
Snovi puste tad klice mnoge,
Da buntovni duh vidi zemlje mnoge
– svi u nevolji sanjaju,
I tim nadama slatkim
Uzvratit životu vole.
Sudbina me rano izvadila iz kolijevke,
Mlad sam ali star u nevolji,
Tuge ne bi bilo da nije,
Star postao netko prije,
Mladost oko mene,
A ja sam star kao zrnca na žalu Crnog mora.
Star sam u nevolji ali mlad je moj buntovni duh,
Brži je od mnogih,
Mladih u obilju,
Jer staza snova priznaje samo najbrže,
Tu snovi rađaju nadu, voće zrelo,
Rumeno ukusno za gladnu mladu dušu,
Tu sloboda svoje gnijezdo pravi,
Za buntovni duh dom pravi.
Mlad sam ali star u nevolji,
Bez majke i oca, sestrica mi puki san,
Sad pjevam mladosti svoj:
„Palim svjetlost na stazi snova,
– ne kao moćni noćni stražar, već kao ponizna razigrana krijesnica
Da obasjam staze mnoge,
Mladi sanjaru, slijedi tog
Putnika pjev, do doma svog,
– gdje se ljubav rado u goste prima,
Da svoju svjetlost i toplinu daje svima.“
