Na zagrebačkom Krematoriju, 26. ožujka 2019. ispraćen je prijatelj, roditelj i kolega, akademski slikar, profesor i pisac Ivan Obsieger. Govor na posljednjem ispraćaju doc. art. Damira Brčića prenosimo u cjelini
Dragi Ivo,
kada sam u četvrtak navečer dobio vijest da te teška bolest na kraju ipak pobijedila, bujica potisnutih osjećaja, misli i sjećanja preplavila me kao cunami neki beznačajni otočić usred Pacifika. Odjednom su se, kao na djevičanski čistom papiru mojega sjećanja pojavile slike – izvana senzacije, a iznutra refleksije.
Krleža je jednom rekao kako „mišljenja po sebi uopće nema, jer se zamisliti može samo ono što postoji, i misao mora imati sadržaj jer je jedino takvo zamišljanje pravo mišljenje nečega što doista jest“. Stari je bard rijetko kada griješio, pa je i ovom prilikom bio u pravu. Pomislih – zašto me tvoj odlazak baš sada podsjetio na jedno jesenje popodne u tvome ateljeu u Lučkom, Maloj Brezovici, (znao si mu tepati), kada sam ti došao na čašicu razgovora i flašu vina te ushićeno priopćio da sam našao tvoje crteže s početka šezdesetih i da su mi sasvim novo otkriće, s obzirom na radove koje sam dotada poznavao? Samo si me pogledao ispod čupavih obrva i svojim sonornim glasom rekao: – „Čuj, Brčić s bradom, ti si tada još kantice po pesku vlekel“. Kako se vino hladilo, a mi žarili, prvi si mi puta pričao o djetinjstvu u Koprivnici, nedaleko mojih Hlebina i mojih kantica na pesku, pričao o mjesecu i zvijezdama, o nebeskim putnicima i bezgraničnome prostoru svemira, u očima i mašti malenog dječaka po imenu Ivek. Pred noć, već nam je i Miró bio draži, Kleea smo obožavali i nazdravljali mu, a oko ponoći zaključili kako su za sve krivi čupavci s adresom – špilja Altamira be be.
Rekoh – slike, senzacije, refleksije.
Drugo sjećanje bilo je na naše legendarno putovanje vlakom u Split, na natjecanje likovnih škola Hrvatske, kada smo već kod Karlovca zauzeli strateška mjesta u vagon-restoranu i uz šibensku travaricu počeli uobičajeno lamentirati o umjetnosti. Tada je povod bio još jedan velikan pisane riječi, Veselko Tenžera i njegove Likovne teme, sjajni tekstovi o umjetnicima u kojima je i tebe spominjao. Za tebe i tvoje brezovičke desperadose rekao je da niste „ni komandosi avangarde ni zamorci sociologije“, već „umjetnici koji svojim alatom ranjavaju sami sebe“. Toliko opore Tenžerine istine nagnalo nas je na seciranje umjetnikove duše i tuge koju nosi u sebi, ali tugovanje ne priznaje, o objektivnosti koju zagovara, ali subjektivno reagira, o produktu osjeta i teškim verigama stvarnosti.
I opet – slike, senzacije, refleksije.
Nekom si prigodom rekao, dragi Ivane, kako je život neprikosnoven i može se desiti da budemo pregaženi, makar ne toliko izvana koliko iznutra ali da je to jedini mogući način slikareva opstanka i puta prema Djelu iz humanuma. I tada sam te slušao i vjerovao ti, uostalom kao i svaki put, jer si govorio iz svoje boli i svojih osobnih gubitaka, jasno razlučujući fiktivno od postojećega i stvarno od izmaštanog. Vidio sam tada drugim očima golemog muškarca prepunog krhotina prošlosti kako, upravo suprotno svojoj pojavi, slika suptilnošću lepeta ptičjeg krila, ne dopuštajući tami iz njega da izađe na površinu. Možda sam tada, po prvi puta spoznao tvoj golgotski put mudrosti, tvoj otpor sumraku dogmatske misli i shvatio tvoju definiciju stvarnosti: – Iz mašte ne možemo ništa izljuštiti čega ne bi bilo i u grubom, zemaljskom iskustvu.
Danas te više nema među nama, prijatelju dragi. Jednom si rekao da je „mrak, a ne svjetlost najsigurnije spremište boja“. Tvoje tijelo sada s bespomoćnom šutnjom polažemo u taj mrak ali svjetlost i boje koje si nam ostavio žive i živjeti će s tvojim duhom u našim srcima i sjećanjima zauvijek, s mislima na velikog prijatelja i kolegu s bijelom bradom nalik na Djeda Mraza – ali s darova vrećom i od njegove većom.
Zbogom, Ivane, dragi prijatelju, u ime kolega, prijatelja i djelatnika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, neka ti je laka zemlja.
Doc. art. Damir Brčić, akademski slikar-grafičar
U Zagrebu, 26. ožujka 2019.
Na Mirogoju pokopan naš veliki umjetnik prof. Ivan Obsieger. Pogledajte fotografije autora Marka Majstorovića, akademskog slikara i fotografa
Pročitajte Besmrtnu pesmu Miroslava Mike Antića, koju je Zvonko Novosel čitao na Ivanovom sprovodu!
BESMRTNA PJESMA
Miroslav Mika Antić
I
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al’ lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al’ sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al’ nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
II
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
III
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
IV
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Ivan Obsieger rođen je 1939. godine u Koprivnici. Godine 1961. završio je u Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, slikarski odjel u klasi prof. Ive Šebalja. Godine 1966. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Raula Goldonija. Studijski je boravio u Parizu, Londonu, Rimu i Budimpešti. Kroz svoj rani vijek bio je učitelj likovnog odgoja u osnovnoj školi u Brezovici te profesor slikanja i crtanja na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U mirovini je od 2004. godine. Piše likovne eseje te je objavio knjigu “U pitanju je odgovor”, u izdanju Matice hrvatske Koprivnica. Od 2000. godine u novom atelijeru u Lučkom organizira izložbe i kulturna događanja pod nazivom “Dani otvorenog atelijera” okupljajući Brezovčane, kolege iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, te mnoge druge ne samo likovne umjetnike. Zadnja knjiga koju je Ivan napisao bila je Vidjeti umjetničko, 2012., izdavač: Atelijer Lučko, Dani otvorenog atelijera. Živio je i radio u Zagrebu. Umro je 21. ožujka 2019., a ispraćen 26. ožujka 2019. godine na zagrebačkom Krematoriju.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Priredili: Ivančica Cvitić Znidarčić, Damir Brčić, Marko Majstorović, Nadica Eichorn, Zvonko Novosel, Larisa Orešković
