Željko Bobanović nastavlja igru oblikovanja znakovima. Tu su proizvodi koji imaju vizualni, ali i značenjski identitet i samosvojnost. Ovdje se misli, prije svega, na slovni znak. No, njemu se pridružuje i znakovitost koju predstavljaju podloge ovih radova: ogledala,

Neki od Željkovih zapisa pravi su zgusnuti eseji. Oni su mnogoznačni i možemo ih doživjeti na više načina: kao mudre izreke, ali i kao poetske iskaze. Neki zapisi mogu biti monolog, ali neki i dijalog. Većina značenja odiše meditativnim porukama spoznaja. Iako možda pasivno, ovo je umjetnikovo ukazivanje na ljudsku opterećenost egom. U jednom radu on kaže: „OVO JE SADA“, kao uputu za razumijevanje ideje projekta, okretanje uvjerenjima koje religije knjige ne poštuju, a od kojeg su potekle, kasnije se okrećući prozaičnim, materijalnim ovisnostima: …Sanskrt je star više od 5000 godina kao jedan od najstarijih jezika svijeta. Na njemu su pisani sveti spisi triju uvjerenja o bitku – hinduizma, budizma i đainizma. Ima značaj u hinduizmu kao jezik Brahmana. Nažalost, mnoge škole i sveučilišta taj su jezik zamijenile danas dominantnim jezicima, npr. engleskim, španjolskim, kineskim.
Ovaj projekt u svom sastavu ima elemente grafema, a likovnost je ostvarena plasmanom u obliku uokvirenih slika, kompozicijama omjera veličine znakova, praznih prostora i reljefnošću odnosa slova i podloge. Posjetilac, promatrač pa čitatelj, ne mora nužno tražiti doslovno značenje ovih sklopova riječi, već pokušati doživjeti na neki prvi dojam, spontani način. Možda je dobro čvrstu logiku malo potisnuti jer, tada se najčešće i događaju spoznaje.
Zrcalo odražava sve prema čemu je okrenuto. To je svaka glatka površina koja reflektira svjetlost pa nastaje slika predmeta. Je li zrcalo prijatelj ili neprijatelj možemo na više načina tumačiti kroz povijest i/ili legende, jer, zrcalo oduvijek predstavlja obilježje mističnosti, iluzije, tajnovitosti. Njegov simbolizam proizlazi iz njegove sposobnosti odražavanja. No, ono što se vidi u zrcalu ne ovisi o zrcalu samom, već o onome tko u njega gleda.
U antici postoje mitovi u kojima se pojavljuje zrcalo. Tu je mit o Perzeju koji je morao usmrtiti Meduzu, jednu od Gorgona. Njen lik bio je tako strašan da bi se svatko tko bi ga pogledao pretvorio u kamen. Kako bi izvršio zadatak, Atena mu daje bakreni štit gladak poput zrcala. Držeći Atenin štit u kojem je vidio Meduzin lik, Perzej joj mačem zadaje smrtonosan udarac. Drugi mit govori o Narcisu, gordom, lijepom mladiću. Naginjući se nad jednim nedirnutim izvorom, u vodi je ugledao svoj lik i zaljubio se. Pokušavajući zagrliti svoj odraz, utopio se.
U Japanu, kada se božica Amaterasu povukla u špilju, svijetom je zavladala tama. Kako bi ju izmamili, nasuprot ulazu u špilju objesili su zrcalo. Amaterasu je provirila van i vidjevši u zrcalu svoj lik pomislila da je imenovana nova božicu Sunca, te je uz pjev pijetlova i izašla. Tako je na svijetu ponovno zasjalo Sunce.
Kod Azteka, Gospodar zrcala, jedan od najstarijih bogova, kao najvažniji atribut ima zrcalo od poliranog vulkanskog stakla. Slike koje se otkrivaju u njemu mogu biti pogled u budućnost ili sjene kojima se moć poigrava s osjećajima onoga tko ih gleda.
I u kasnijim vremenima, npr. psihoanaliza i mnoga druga područja pridaju slici u ogledalu posebno značenje, funkciju i važnost.
Ovaj izložbeni projekt, napose komentar o njemu, bori se sa znakovima. Onim slovnim, ali više onima koje, zapravo pasivno, iskazuje autor. Njih doživljava promatrač koji ujedno i gleda i ogleda se. Iako možemo pogledom sa strane vidjeti samo tekstove, svakako ćemo se naći i zabilježeni u nekom od odsjaja ogledalne slike. Efemernost ogledanja preklapa se s fraktalnom idejom trenutaka koji su međupovezani, ali koje još ne spoznajemo kao konstantu, bit naše egzistencije. Mnoga stara učenja tumače kako čovjek ima dvojnu prirodu: zemaljsku i nebesku, animalnu i božansku. Ljudi prihvaćaju život u pojavnom svijetu, ali je njegova pojavnost prikrivena u titravosti energija mikro i makro svijeta. Granica ovih svjetova je također dokazano fraktalno treperenje struna pa je i ona nesigurna. Ostaje nam zastarjelo uvjerenje o našim posebnostima u odnosu na druge pojavne identitete. Bilo bi dobro krenuti ka spoznaji jedinstvenosti i bliske okoline i univerzuma. Predmnijevam, trebat će još stoljeća da se to percipira. Kao kad nismo vjerovali da je Zemlja kugla koja se okreće, a da mi to osobno uopće ne možemo primijetiti, da je naš ego zadovoljan okolinom kojoj, iako možda dragovoljno, ne želi zlo, ali se ograničava teritorijem, ekonomskom sigurnošću pod svaku cijenu i vezanosti za lokaciju kao svojinu.
Veći dio svog života provodimo baveći se raznim stvarima, ne opterećujući se time da ćemo jednog dana umrijeti. Međutim, kako uočava Heidegger, promatrajući život samo kroz projekte kojima se bavimo – u svom privatnom i poslovnom životu – propuštamo temeljnu dimenziju našeg postojanja. Drugim riječima, kaže on, postojimo neautentično. No u trenutku kada postanemo svjesni smrti kao ultimativnog ograničenja naših mogućnosti, počinjemo postizanje dublje razumijevanje pitanja što doista znači postojati. Recimo, primjerice, da nam je umrla bliska osoba. U tom trenutku možemo sagledati vlastiti život i shvatiti da je većina stvari kojima smo se do tada bavili zapravo besmislena i da su prioriteti koje smo do tada imali bili pogrešni. Svijest o smrti prijatelja, a time i o vlastitoj smrtnosti, natjerala nas je sagledati život iz drugog ugla i pronaći neko dublje značenje u njemu. Umjesto da postavljamo pitanje „što je čovjek?“ moramo postaviti pitanje „kako je to biti čovjek?“.
Ovaj komentar možemo završiti: “Svaki je čovjek drugom čovjeku zrcalo u kojem može promatrati svoje vlastite poroke, nedostatke i svakojake loše strane. No, mi se najčešće ponašamo kao pas koji laje na zrcalo, jer misli da u zrcalu vidi drugog psa, a ne sebe.” ~ Tolstoj, Krug čitanja /Schopenhauer/
Eugen Borkovsky, III. 2019.

Željko Bobanović (Don Bobo) djeluje u sadašnjosti, kroz svoj studio „D13“. Živi u Poreču / Dračevac u Istri.

Otvorenje: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, subota, 23. ožujka, u 19 sati