Sanja Simeunovic Bajec predstavlja niz radova povezanih pristupom tehnologiji, a koji tvore smislenu cjelinu. U premisi nalazimo: iskustvo umjetnice, donekle promišljeni začetak, ali i sklonost eksperimentu, prepuštanju spontanim intervencijama. Upravo ta nerežiranost dolazi do izražaja kod gotovog rada.

Sve je izvedeno uvjetno kolažiranjem, djelomično ready-made postupkom i slikarsko-crtačkim zahvatima. Gdjegdje je ostavljen sjaj samog materijala koji se, ovisno o svjetlu, ponegdje nudi promatraču. Umjetnica započinje određenjem, da bi mu izmakla sigurnost intervenirajući spontano, nepredvidljivim, ali značenjskim istupima.
Svi radovi odaju enformelistički označen način gradnje na podlozi: slojevi zahvata preklapaju se različitim redom. Ponegdje na radovima nalazimo oblike koji sugeriraju prepoznatljivu formu, no ovdje je važniji sam proces izvedbe. Njega možemo grubo podijeliti u faze koje se izmjenjuju. Čini se da je umjetnica najprije na čistu ili već djelomično toniranu podlogu pričvršćivala sloj ili slojeve zidnih tapeta. Neki od njih izlaze iz formata, ali nikad nisu preko cijele površine rada. Tako su radovi reljefni, zbog strukture oblika na tapeti, slojeva papirnatog i/ili sintetičnog materijala, a ponegdje namazima umjetnice.
Sanja Simeunović Bajec prepušta se instinktu i svom trenutačnom raspoloženju. Umjetnici se događa da se iz samog procesa rada izrodi ideja. Radovi signiraju svojevrsno osobno propitivanje. Moguća su dva smjera interpretacije ovog projekta. Negiranje vizualnog možemo sagledati iz činjenice da je umjetnici važan sam proces obrade površine. Negdje su fleke, negdje oblici/znakovi na rubu asocijacija. Oblici kao da su traženi pa skrivani. Proces potrebe za oblikovanjem koristi slučajnost, spontanost i podsvjesno. Oni postaju važniji od razumski izvedenih ideja oblika. Umjetnica kao da se ponekad hoće prikloniti liku ili barem njegovu simboličnom znaku. Tako izvedene kombinacije formi na radovima nose sugestije kiše, valova, vjetra. Namjerno izbjegavam termin slikanje iako je rezultat uvijek slikarski.
Drugi smjer komentara može se odrediti kao propitivanje uvriježenosti. Korištenje građanskog simbola dekorativnih zidnih tapeta, vraća nas u realnost. Otvara cinički odnos prema uobičajenoj svakidašnjici. Jer, korišteni dijelovi industrijskih obloga za zidove, nekad su trgani, nekad rezani, a ponekad je ritam ruba slučajan. Mi nismo sigurni zrcale li se na ove površine eksterijerne ili interijerne insinuacije. Kao da umjetnica zidove pokušava učiniti prozirnima. Kao da se na površinama miješaju blokirane, određene, uvriježene energije ili kroz zidove prodire izvanjska energija koju je teško integrirati u ujednačeni dojam, a koji svakako nije monoton. Nismo sigurni jesu li pred nama dijelovi nekog oronulog interijera nastali taloženjem vremena. Ovo daje projektu konceptualni odmak. Tapete simboliziraju uređivanje, ukrašavanje, ali i prikrivanje zidova. Komadanjem, apliciranjem i kasnijim likovnim intervencijama, umjetnica kao da progovara o realnoj izoliranosti pojedinaca, unatoč raznolikim mogućnostima komunikacije. Svijet je preplavljen, premrežen elektronskim impulsima. Možemo ovdje prepoznati čak i anarhizam u onom njegovom najpozitivističkijem značenju te povezati s ovim promišljanjem. Jer, kao znak, umjetnica uzima oznaku građanskog, ali ju preuređuje u umjetnički predmet koji nas privlači prepoznatljivošću, ali i odbija napornim zahtjevom za razumijevanjem, spajanjem značenja elemenata.
Umjetnica ne podliježe oponašanju motiva izabrane podloge; ona također ne želi anulirati preuzete motivima ispunjene segmente. Ovdje je većim dijelom u pitanju kontrolirana gestualnost. Poštujući nagon, na neki način se predaje čuvstvenim poticajima i automatskoj kretnji. Spontanim bilježenjem osjećaja, prožetih iskustvima, umjetnica kao da se približava ideji egzistencijalizma. Uostalom, i skupocjene tapete i običan dezeniran ili samo obojen zid podliježu promjenama. Neke su vremenitost, klima, moda, tehnička kvaliteta…
Nekada nismo vjerovali da je zemlja okrugla. Prije razvoje moderne nauke znanstvena pitanja su se rješavala u dijelu metafizike pod nazivom “prirodna filozofija”; izraz „znanost“ značio je: „znanje“. Ali znanstvena revolucija učinila je prirodnu filozofiju spekulativnom aktivnošću, za razliku od ostatka filozofije i počela se nazivati „znanošću“ da bi se razlikovala od filozofije. Od tada, metafizika postaje teorijsko istraživanje neempirijskog karaktera prirode postojanja. Danas znanstvenici smatraju metafiziku antipodom empirijskih znanosti. Naravno, uzrok za to je kvantna fizika. Ona preskače metafiziku i konačno spaja prastare slutnje/spoznaje sa suvremenim potvrđenim otkrićima bozona, fraktala, struna…
Sanja Simeunović Bajec, uz ekspresiju osjećanih/autobiografskih elemenata, istražuje mogućnosti raznorodnih umjetničkog jezika, ali unutar zadanog okvira – jednakih dimenzija podloge. Rezultati usuglašavaju individualnost, subjektivnost i slučajnost u umjetničkom procesu. Ovaj ciklus zapravo tvore pojedinačne priče ujednačenog misaonog eksperimenta, a čije konačno tumačenje ostaje na samom promatraču. Iako su radovi apstraktni, ne osjećamo da bi se još nešto trebalo događati na slojevima rada. Umjetnica zna zaustaviti djelovanje u trenutku kad kombinacije materijala i intervencija sačine zaokruženu cjelinu.
Eugen Borkovsky, III. 2019.

Sanja Simeunović Bajec rođena je u Puli 6. studenog 1975.g. Završila je srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, te 1999. g. diplomirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci Odsjek likovne kulture, slikarski odjel u klasi prof. Ksenije Mogin. Danas radi u srednjoj školi Primijenjenih umjetnosti i dizajna – Pula kao prof. stručnih predmeta. Uz umjetnički rad i rad u školi, Predsjednica je Udruge More u kojoj je osnivač likovno kreativne radionice Artić koja aktivno djeluje u Karlo Rojcu 14 god. Do sada je imala dvadesetak samostalnih izložbi koje su osim u svom gradu predstavljene i u ostalim gradovima Hrvatske. Sudjelovala je na mnogobrojnim skupnim izložbama u inozemstvu. Značajniji ciklusi su “Između dva svijeta”, “Stvarnost ,opsjena i sjene”, ”Ona nit”, “Recikliranje uma” itd. Članica je HDLU-a Istre od 2000. g.

Otvorenje – Gradska galerija Fonticus Grožnjan, subota, 23. ožujka, u 19 sati