Mistici i njihova pisana djela

Mistik je osoba koja živi specifično kršćansko iskustvo i kod koje mistične milosti prate njezin duhovni život po svom intenzitetu i učestalosti. U širem značenju neki daju mistično obilježje svakomu intenzivnijemu teologalnomu iskustvu u životu vjere jer je riječ o susretu s Otajstvom (misterijem): sakramenti, riječ Božja… Na toj je liniji Rahnerova izjava: »Kršćanin sutrašnjice ili će biti mistik, tj. onaj koji je nešto iskusio, ili ne će više biti kršćanin.«

Međutim, kao što se ne običava nekoga tko bi imao neke osnovne pojmove o glazbi ili umjetnosti nazivati umjetnikom ili glazbenikom, nego samo one koji za to imaju posebne kvalitete i ostvarenja, isto pravilo vrijedi, odnosno trebalo bi vrijediti, kad se nekoga kršćanina ili duhovnu osobu oslovljava »mistikom«.

Mistični pisac, tj. onaj koji živi »mistični život« i o njemu piše, služi se različitim sredstvima izražavanja: simboli, antiteze, paradoks, hiperbole itd. Svega toga može biti unutar jednoga djela. Kad je riječ o »literarnoj vrsti« mističnoga djela, ovisno o nakani koju ima i sposobnosti, mistik se može izraziti u jednoj ili drugoj formi: poezija, pjesma, autobiografija, komentar Svetoga pisma. Uporaba jedne ili druge forme ovisi ne toliko o samoj sposobnosti mistika, nego ponajprije o nakani i cilju. Tako npr. ako želi definirati milost, izrazit će to u formi »komentara Svetoga pisma« ili ako želi milost učiniti nadahniteljicom, služit će se »poemama«; ako mu je nakana uvoditi druge u iskustvo, izražavat će se u formi homilija i traktata itd.

Za mistiku i teologiju mistike od temeljne su važnosti pisana ostavština mistika, koja može izazvati cvjetanje sličnih i novih iskustava. Mistici su tako pravi mistagozi, koji po svojem iskustvu omogućuju čitateljima da i sami dođu do iskustva. Drugim riječima, u nauci odnosno pisanim djelima mistika, koja su plod njihova iskustva, čitatelj uvijek nanovo nalazi duhovnu hranu što u njemu može pobuditi živu želju za svetošću. Možda je ponajbolji dokaz tomu primjer i iskustvo Židovke i filozofkinje Edith Stein (sv. Terezija Benedikta od Križa, †1942.), koja je osobito bila dirnuta i zahvaćena autobiografijom sv. Terezije Avilske koja joj je slučajno došla pod ruku. Nakon što ju je – kao strastvena tražiteljica istine – pročitala za jednu noć, ustvrdila je: »Ovo je istina!« Ozbiljno će se dati na traženje Boga, što će ubrzo dovesti do krštenja u Katoličkoj Crkvi, a kasnije i ulaska u Karmel. izvor glas-koncila.hr