Visoki prekršajni sud donio je 2016. pravomoćnu presudu uz novčanu kaznu od 15 tisuća kuna, uz obrazloženje da je “Za dom spremni” korišten kao službeni pozdrav ustaškog pokreta i totalitarnog režima NDH, na koju se Šimunić žalio Ustavnom sudu, no i Ustavni je sud odbio njegovu presudu. Joe Šimunić podnio je i zahtjev za očitovanje Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, no prošli tjedan, objavljeno je da Europski sud neće odlučivati po toj žalbi.

U ekskluzivnom razgovoru za Nedjeljni Jutarnji Joe Šimunić prvi put za medije govori o maksimirskoj večeri koja mu je promijenila život.

Kakav je vaš komentar odluke Europskog suda?

– Osoba sam koja vjeruje i poštuje institucije i državni i društveni poredak i sustav. Nakon presuda hrvatskih sudova obratio sam se Europskom sudu vjerujući da će moći bez opterećenja sagledati moje argumente. Nažalost, moja se očekivanja nisu ispunila. Normalno da sam razočaran. Razlog zbog čega sam išao na sud u Strasbourg jest to što sam osjećao da su mi ljudska prava prekršena. Ja sam rođen i odgojen u drugačijem, pravnom sustavu u odnosu na europski. I dalje će ostati osjećaj moje povrijeđenosti ljudskih prava propisan međunarodnim, tj. UN-ovim deklaracijama i rezolucijama.

Zašto, prema vašem mišljenju, Europski sud odbija raspravljati o vašoj žalbi?

– Ne znam. Osjećam da je pod utjecajem nacionalnih sudova. Da sam zadovoljan odlukama hrvatskih sudova, ne bih se žalio Europskom sudu kao važnom pravnom autoritetu u Europi.

Kakvi su sada, nakon ove odbijenice, vaši daljnji koraci? Što ćete sada učiniti? Pomiriti se s kaznom koju ste dobili u Hrvatskoj?

– O pravnim koracima ću razgovarati s pravnim timom. Vidjet ćemo jesmo li iskoristili sve pravne lijekove. Sigurno je da se neću umoriti tražeći pravednost, ma kako izgledale pravne presude. Duboko vjerujem da nisam imao namjeru nikoga povrijediti i iz toga proizlazi moja pravna odlučnost.

Zašto ste vi i vaš odvjetnik poklonili vjeru u Europski sud za ljudska prava ili u Fifu? Jeste li uistinu vjerovali da bi mogao presuditi u vašu korist? Na čemu ste polagali te nade? Naime, vrlo je poznato kako se te institucije odnose prema fašističkim i nacističkim simbolima, imali smo slučaj svastike na Poljudu i dobro znamo kako je to prošlo.

– Naravno da jesam vjerovao jer znam da nisam, kao što sam istaknuo, imao namjeru nikoga povrijediti. Kada osoba smatra da su mu povrijeđena prava, logično je da se obrati pravnim institucijama.

Zašto se uopće žalite? Da možete promijeniti vrijeme, biste li se ponovno žalili? Mnogi smatraju da ste jednostavno trebali prihvatiti kaznu takva kakva jest jer da ste žalbama samo odugovlačili ono što je neizbježno. Kako komentirate takve komentare?

– Svaki normalni čovjek bi se žalio na mom mjestu i jasno da bih se ponovno žalio. Prihvatiti kaznu za nešto s čime se apsolutno ne slažeš i što je apsurdno ne ostavlja ti puno mogućnosti nego se protiviti da raščistiš svoje ime. Na koncu, za nešto u što vjeruješ uvijek se isplati boriti.

Koliko ste novca dosad uložili u žalbe, kako na Europski sud tako i na odluku Fife i hrvatske sudove?

– Pravni proces nije vezan za novac. Novac je u ovom slučaju nebitan. Pitanje je časti, pravednosti i ljudskosti. To nadilazi sve troškove. Moja pravna borba je borba za čast. Ja sam osoba koja ima svoje ime i prezime u međunarodnim okvirima. Igrao sam u klubovima koji su multietnični. U takvoj sam sredini odgojen. Nikad nisam imao problem međukulturalnosti. Nisam isključiv i ne dopuštam nikome da mi lijepi takve etikete, pa iako bio i autoritet suda.

Vratimo se kratko na noć u Maksimiru kada je Hrvatska osigurala Svjetsko prvenstvo. Zbog čega ste uopće uzeli mikrofon? Jeste li znali što uzvikujete i da bi vas mogla kazniti Fifa, a poslije i hrvatski sudovi?

– Mikrofon sam uzeo jer sam osjećao potrebu slaviti s našim navijačima nakon našeg velikog uspjeha. Ja sam slavio pobjedu, pobjedu Hrvatske. Naše su emocije bile na vrhuncu. Nisam bio svjestan implikacija jer ja nisam dugo živio u Hrvatskoj i nisam osjećao takvu podijeljenost oko nekih pitanja, pa bili oni i “Za dom spremni”. Dakle, vrlo jasno, ja nisam slavio fašizam, nacizam ili bilo koji totalitarizam. Slavio sam Hrvatsku. Bio sam uvjeren da je to ispravan način. Danas shvaćam da ima dosta onih koji smatraju da je to bio pogrešan način.

Kad ste vi prvi put čuli za taj pozdrav? Mnogo ste puta istaknuli da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Jeste li o tom pozdravu ikad čuli u Australiji, kao dijete ili kao mladić? Jeste li tada slušali u Australiji da je to bio ustaški pozdrav u vrijeme NDH? Postoji li razlika kako na povik “Za dom spremni” gledaju Hrvati u Australiji i Hrvati u Hrvatskoj?

– Kada je počeo rat u Hrvatskoj, dobio sam na poklon majicu HOS-a i s tom majicom sam išao na demonstracije ispred australske vlade zajedno s tisućama i tisućama australskih Hrvata da bi Australija priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. S druge strane, poznato nam je da su Dražen Petrović i naši proslavljeni sportaši isto činili u New Yorku. Tek nakon te večeri na Maksimiru naučio sam da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav koji se koristio više puta tijekom naše povijesti. To su mi rekli naši povjesničari. Ja sam rođen 1978. i moja asocijacija s tim pozdravom je vezana isključivo za Domovinski rat. Kao što bi pravnici rekli, sve je bilo iz nehata, a ja kažem sve je bilo iz ljubavi prema Hrvatskoj.

S kakvim ste se reakcijama suočili nakon slučaja u Maksimiru?

– Bio sam iznenađen i zbunjen. Nisam uopće osjećao u čemu je problem. Ako želiš nekoga povrijediti, to ti treba biti namjera. Moraš biti tako kodiran, da ne kažem odgojen. Ja to nisam. Moja namjera te večeri je bila iskren odnos prema pobjedi i snazi Hrvatske, a ne slavljenje, naglašavam, nekakvog povijesnog režima.

Ustaškog režima. Jeste li dobivali podršku nakon te večeri? Prijetnje možda?

– Imao sam dosta podrške javnosti i pojedinaca, i hvala tim ljudima na tome. Prijetnje nisam nikakve dobivao. Ali, bio sam osobno uvrijeđen više puta od dosta vaših kolega.

Dojam je da niste bili zadovoljni medijima koji su pisali o vama.

– Nisam. Nisam sretan kako se u novinarstvu kod nas u Hrvatskoj razdvajaju činjenice od osobe. Prihvaćam da svi mi, pa i novinari, mogu imati svoj stav o izrečenom pozdravu na utakmici. Ali, ne prihvaćam da se Josip Šimunić proglasi zbog toga nekim tko nema toleranciju i da je isključiv. Moj odgoj to meni ne dopušta. Moja nogometna karijera o tome svjedoči.

Uzvikivali ste pozdrav koji je bio karakterističan za ustaški režim pod kojim je stradalo mnogo nevinih. Mislite li da su ti povici povrijedili neke ljude i izazvali nelagodu ili strah?

– Prihvaćam da su mogli nekoga povrijediti. Ako jesu, meni je žao i ja se ispričavam. Međutim, ključni je trenutak u tome da Josip Šimunić nikoga nije imao namjeru uvrijediti. Ponavljam, slavio sam uspjeh Hrvatske. To je namjera. To je motiv koji me potaknuo.

O svom ste slučaju snimili i dokumentarni film “Moja voljena Hrvatska” u režiji Jakova Sedlara. Čija je to bila ideja? Koliko je ljudi vidjelo film i u kojim zemljama je prikazan?

– Film je bio moja ideja da pokažem svoju istinu. Prikazao se u SAD-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj u raznim gradovima. Dakle, film je bio i odgovor na novinarske tekstove i priloge. Izabrao sam drugi komunikacijski kanal da svjedočim svoju istinu. A istina svih istina je da sam slavio uspjeh moje i naše Hrvatske, bez namjere da nekoga povrijedim. Nažalost, taj kontekst sud nije uvažio i prepoznao.

Najavili ste da ćete pisati knjigu o ovom slučaju. Jeste li počeli pisati?

– Počeo sam je pisati, ali još nije gotova. Kao i film, i knjiga je medij kroz koji želim prenijeti svoj stav, svoja razmišljanja i svoj pogled na ovaj slučaj.

Vas su osudili, a, recimo, Marka Perkovića Thompsona su oslobodili, iako na koncertima prilikom izvođenja pjesma “Čavoglave” uzvikuje “Za dom”, a publika odgovara “spremni”. Kako to komentirate? Zašto je to tako?

– Ne želim komentirati druge slučajeve, iako je istina i to što vi konstatirate. Ali, pravo je svakog pojedinca da se bori za pravdu i pravičnost. Imam osjećaj kako je kontekst zbivanja u Hrvatskoj bio takav da je mnogima odgovarala moja osuda.

Jeste li se osjećali izdani od Hrvatske?

– Nisam se osjećao izdan, ali sam se jako razočarao, ne toliko u zemlju, nego u sustav i pojedince.

Da možete vratiti vrijeme, biste li ponovili isto na maksimirskom stadionu nakon utakmice s Islandom?

– Imajući u vidu kontekst i sve što se zbilo, danas bih vikao “Hrvatska, Hrvatska”. Za mene je Hrvatska svetinja i vrijednost bez presedana. Moja ljubav prema domovini je velika. Morate znati da sam odgojen u drugom sustavu vrijednosti. Kada sam se ja rodio, vi ste bili u Jugoslaviji i pjevali “Hej, Slaveni”. Naravno da i to razumijem, a ne osuđujem. Moja je himna uvijek bila “Lijepa naša”. Ja nisam živio i radio u komunizmu. Moj odgoj je Hrvatska. Josip Šimunić cijeni različitosti i odgojen je u interkulturalnosti. Dijelio je radost i suze sa svojim prijateljima svih nacija. Sa svima sam bio u sjajnim odnosima. Ali, od svega na svijetu najviše voli obitelj i Hrvatsku. Je li to grijeh? Ako jest, ja ću taj teret nositi dok sam živ .

autor Nedjeljni Jutarnji