Predsjednica netom osnovane političke stranke START Dalija Orešković najavila je pobjedu na parlamentarnim izborima za dvije godine, pročitajte što je Orešković govorila prije nekoliko mjeseci u intervjuu za Lider koji je vodio Sergej Abramov.

Premda je godinama bila prisutna u javnosti kao predsjednica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, Dalija Orešković postala je svježe lice domaće političke scene otkad je najavila ulazak u pravu politiku. U istupima nakon te najave koncentrirano napada HDZ, svoju političku platformu još okuplja, a do kraja godine planira javnosti objaviti i njezin politički program. S Dalijom Orešković razgovarali smo o njezinoj usmjerenosti na HDZ te pojedinim ekonomskim pitanjima o kojima zasad suzdržano odgovara dok sa svojim suradnicima ne dogovori sve odrednice svoga političkog programa.

Otkad ste najavili politički angažman, ne prestajete napadati HDZ. Što vam je taj HDZ toliko kriv?

– Meni ništa, ali kriv je našim državnim institucijama, kriv je za to kako funkcionira društvo u cjelini, kriv je za neučinkovitost pojedinih tijela vlasti koja su daleko od ideala osmišljenog u Ustavu. Naravno da je za sve to najodgovornija stranka koja je najdulje obnašala vlast od osamostaljivanja Republike Hrvatske. Činjenica je da su u posljednje vrijeme pali demokratski standardi te da su pojedine institucije bile izložene političkom pritisku.

Koje? Ispričajte.

– Primjerice, ravnatelj SOA-e smijenjen je u postupku koji nije u skladu s ustavnim ovlastima predsjednice države i predsjednika Vlade. Predsjednik države i Vlada dijele ovlasti nad radom tajnih službi, a predsjednica je donijela i potpisala rješenje o razrješenju te ga uputila predsjedniku Vlade kao gotov čin, pri čemu je u javnosti iznosila nepotkrijepljene tvrdnje o radu ravnatelja. Zato se nameće zaključak da je razlog smjene bila neka njezina osobna zamjerka, a ne bilo kakav propust u obavljanju službe. Kako bi se omogućila smjena pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić, koja ovoj vlasti nije bila po volji, izmijenjen je zakon na pola njezina mandata, i to tako da se nakon stupanja zakona na snagu mora provesti novi izbor pravobranitelja, iako su oni ustavna kategorija dužnosnika kojima se jamči mandat od osam godina upravo radi osiguravanja njihove neovisnosti. Kad je riječ o samom Povjerenstvu, problematično je bilo to što se kasnilo s izborom njegovih članova, a da za to nisu postojali objektivni razlozi. Tada mi se činilo da je riječ o pukoj slučajnosti, da su možda veći prioriteti privukli pozornost odgovornih i da je to pitanje palo u drugi plan. No potpuno istovjetna situacija dogodila se i s izborom glavnog državnog odvjetnika, koji je zatim neprimjereno i nepotrebno dugo bivšu ravnateljicu USKOK-a držao u statusu vršiteljice dužnosti. Naime, neposredno prije isteka svog mandata Dinko Cvitan je Tamaru Laptoš, čiji se mandat također bližio kraju, postavio za vršiteljicu dužnosti na određeno vrijeme, kako bi svojem nasljedniku dao mogućnost da odabere osobu koja mu odgovara. No s imenovanjem ravnatelja ili ravnateljice se otezalo, a upravo u tom razdoblju USKOK je zaprimio prijavu protiv predsjednika Vlade Andreja Plenkovića te bivše potpredsjednice Martine Dalić i ministra Zdravka Marića, koju je odbacio u rekordnom roku. Riječ je o najvećoj korupcijskoj aferi od osamostaljivanja Hrvatske. Svojevrsno kašnjenje u izboru bilo je i tijekom izbora guvernera HNB-a te povjerenika za informiranje. Sva ta kašnjenja pokazuju kako izvršna vlast doživljava državne institucije, koliko do njih drži, a time što se izbori ne provode na vrijeme zapravo se šalje poruka čelnicima da paze što rade jer ovise o politici.

Ali zašto bi kašnjenje u izboru utjecalo na, primjerice, meritornu državnoodvjetničku odluku?

– Stvara neizvjesnost. Neće ravnateljica USKOK-a otići na cestu kad prestane biti v. d., ali preispitat će se jesu li odluke tijela koje se donose ili u vrijeme provođenja izbora ili u situaciji kada je status čelnika tijela nedefiniran uistinu nepristrane i objektivne ili u njima ima i kalkuliranja. Zato takve situacije nisu dobre za institucionalni integritet, neovisno o tome što na kraju dana svaka pojedina odluka ovisi isključivo o osobnom integritetu i profesionalnosti onoga tko je donosi. Vlast je, među ostalim, odgovorna i za stvaranje atmosfere u kojoj pojedino tijelo radi te za opći dojam daje li prostor i mogućnost tom tijelu da svoje zadaće obavlja bez upliva političke volje.

Implicirate li da je USKOK pod pritiskom donio odluku o odbacivanju prijave protiv premijera, potpredsjednice Vlade i ministra financija vezano uz slučaj Agrokor?

– To izričito tvrdim. Riječ je o složenoj materiji za koju je bilo potrebno prikupiti brojne podatke, primjerice tko je kupovao i prodavao vrijednosne papire društava iz koncerna Agrokor, a iz rješenja o odbacivanju proizlazi da se takvi podaci nisu ni tražili. Također, ta prijava je odbačena u samo 30 dana od dana zaprimanja, a na kraju nije ga ni potpisala sad već bivša v. d. ravnateljica USKOK-a, nego njezina zamjenica. Nakon tog odbacivanja u javnosti su objavljeni iskazi Martine Dalić i druga dokumentacija koja i pravnicima i laicima budi sumnju da je USKOK svjesno i namjerno odlučio zatvoriti oči.

Dakle, smatrate da je USKOK nezakonito odbacio prijavu protiv premijera?

– Smatram da je bilo razloga za pokretanje istrage.

Ako je istina ovo što tvrdite, onda to, osim o HDZ-u, dosta govori i o USKOK-u koji bi trebao štititi građane od zloporabe političkih ovlasti.

– Točno. Ali više krivim one koji se navode u prijavi jer je politička moć u njihovim rukama. Grupa Borg ne bi mogla ostvariti enorman profit na Agrokoru da joj Vlada to nije omogućila. Najprije tako što ih je izvan institucionalnih postupaka i ovlasti uputila da osmisle zakon kakav njima paše, s time da im je u fazi pisanja zakona u tajnosti dopustila da se istodobno sastaju s Knightheadom, koji je tad stjecao vrijednosne papire Agrokora po diskontu, AlixPartnersom, koji je nakon stupanja zakona na snagu odabran kao glavni savjetnik za restrukturiranje, te sa Sberbankom kao jednim od glavnih vjerovnika. A nakon stupanja zakona na snagu, sve u skladu s njegovim odredbama, dopustila je da se ti isti ljudi putem svojih tvrtki iz Agrokora naplate u iznosu koji su sami odredili, bez kontrole ili granica koje bi nadzirala državna tijela. Sve su to neprimjerene i nedopuštene radnje. Iz dokumentacije koja je procurila u medije vidljivo je da su se ključne intervencije u prijedlog zakona unosile neposredno nakon sastanka s Knightheadom, kojem su upravo takve izmjene išle u prilog. Iz svega toga jasna je intencija pogodovanja određenim grupacijama.

Nije zabranjeno zakon izraditi na taj način jer krajnju političku odgovornost za njegove posljedice snosi Sabor, preciznije većina koja ga je izglasovala.

– Točno taj argument iskoristio je USKOK da dokaže da nije bilo uzročno-posljedične veze između aktivnosti grupe Borg u pripremi zakona i koristi koju su na temelju tog zakona stekli, jer je legitimitet zakonu dala većina u Saboru koja ga je izglasovala. No politička odgovornost ne isključuje kaznenu. Zakon je donesen u Saboru u kojem većinu kontrolira predsjednik Vlade. Ustav propisuje da Sabor bira vladu i smjenjuje ju, no realnost političkog života nije takva. Predsjednik dominantne parlamentarne stranke ujedno je predsjednik Vlade i sva je politička moć u njegovim rukama. Kad premijer kaže da je njegova vlada osmislila zakon, naravno da će biti izglasovan. Nitko se nije usudio propitivati u čiju je korist i za koga pisan.

Vlade ne bi mogle biti stabilne da je drukčije, bez većine nema vlade.

– Većina u Saboru svejedno ne bi smjela dopustiti da izvršna vlast radi što joj je volja. Demokratski su standardi pali i zato što je oporba toliko oslabjela da ne može kvalitetno artikulirati zdravorazumske primjedbe i politička stajališta. No ne zaboravite da je nakon stupanja zakona na snagu, a u povodu preispitivanja uloge ministra financija u rješavanju problema Agrokora, taj isti predsjednik Vlade, zajedno sa svojim prijavljenim ministrima, podnosio lažna izvješća državnim tijelima o svim bitnim pitanjima, od toga kako se pojavio impuls za rješavanje krize u Agrokoru, tko ju rješavao, kako je zakon kreiran, tko ga je pisao i zašto. Zajedno s Antom Ramljakom Martina Dalić je pred nadležnim saborskim odborom ustvrdila da je ona pisala lex Agrokor, u suradnji sa stručnim službama Ministarstva gospodarstva. U postupku pred Povjerenstvom za sprječavanje sukoba interesa Martina Dalić, Zdravko Marić i Davor Božinović podnosili su neistinita očitovanja. Preko toga se nije smjelo prijeći.

Zašto, prema vašemu mišljenju, nisu govorili istinu?

– Zato što su štitili klijentelistički lobi koji je osmislio određena sporna rješenja tog zakona.

Zašto bi ih štitili?

– Zato što je netko na tom slučaju stekao imovinsku korist.

Sugerirate li da su premijer Andrej Plenković, bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić i ministar financija Zdravko Marić stekli novac?

– Potpuno je nebitno jesu li stekli novac. Omogućili su određenim osobama da ga steknu. U mojoj odvjetničkoj praksi imam slučaj policijskog službenika koji je osuđen za zloporabu položaja i ovlasti jer je ušao u informacijski sustav MUP-a da provjeri je li osoba na tjeralici te taj podatak proslijedio. Osuđen je premda nije uzeo nijedinu kunu kao nagradu, ali je zloupotrijebio sustav. Vladina trojka omogućila je privilegirani položaj skupini Borg, svi javno objavljeni dokazi upućuju na to. Smatram da je odgovoran i HDZ kao stranka, jer su njihove perjanice provele ovakav lex Agrokor u djelo, a stranka je o svemu šutjela, čak i nakon objavljivanja svih kompromitirajućih saznanja. Povrh svega, ta je stranka preko svojih članova poduprla i Martinu Dalić na predstavljanju njezine knjige u Lisinskom. To je sumrak zdravog razuma i zadnje dno političkog sluganstva.

Zašto se, prema vašemu mišljenju, sve to i događa?

– Desetljećima se trudimo gajiti dominantan mentalni sklop, koji je razlog našeg zaostajanja za razvijenim zemljama, pa čak i za onima od kojih smo prije bili napredniji. U ovom društvu dobro prolaze oni koji se klanjaju i šute, oni koji su naslonjeni na centre moći, a svi drugi spajaju kraj s krajem.

Meni se čini da je to o čemu govorite, ta deklaratorna jednakost pred zakonom i vladavina prava, pravi uzrok iseljavanja iz Hrvatske.

– Slažem se, a ujedno je razlog ekonomskog neuspjeha. Ako ne uspostavimo vladavinu prava, dobar regulatorni okvir i funkcionalne institucije, uzaludna su sva gospodarska programska rješenja i teorije jer se neće moći ostvariti u praksi. Nažalost, sve je više eklatantnih primjera narušavanja ustavnog balansa. Ako Ustav kaže da se vanjska politika sukreira, onda to znači da se nijedan potez ne može javno objaviti a da prethodno dvije strane koje o vanjskoj politici odlučuju ne postignu konsenzus. Hrvatska država je jedna, pa i vanjska politika te države može biti samo jedna, stoga je svaka samovolja izlaženje iz okvira ustavnih ovlasti.

Ne volite baš predsjednicu Republike.

– Ne, ne volim samo rezultate njezina rada i ne volim atmosferu koju je stvorila u društvu, počevši od njezine inauguracije pa nadalje. Ne volim to što se o problemima koji proizlaze iz njezina djelovanja ne govori. Najviše zamjeram dijelu intelektualne elite koji o tome šuti, pa se kritike predsjednice svode na trivijalnosti poput osobnog stila odijevanja, što s problemima nema nikakve veze.

Kakvo je vaše mišljenje o poduzetnicima? Smatrate li ih pozitivnima ili negativnima i zašto?

– Ne bi bilo ni točno ni pošteno da se i sama svrstam u poduzetnike, s obzirom na to da zajedno sa suprugom imam samo manji odvjetnički ured, bez drugih zaposlenih, ali moji su klijenti poduzetnici i dobro razumijem njihove probleme. Pogrešno je rješavati izazove hrvatskoga gospodarstva s tezam o antagonizmu između kapitala i rada. Interesi poduzetnika i njihovih radnika mogu biti suprotstavljeni, ali između njih se mora uspostaviti održiva ravnoteža i sinergija, u suprotnom neće biti moguće ostvariti ekonomski rast. Poduzetnici obuhvaćaju raznolike kategorije i država se mora prilagoditi njihovim specifičnim potrebama. Ako izostane njihov uspjeh, izostat će i prihodi u punjenju javnog proračuna, a time će i mogućnosti za servisiranje javnih usluga biti slabije. Poduzetnici su sastavni dio konkurentne, održive te društveno i socijalno odgovorne ekonomije.

Koje su tri ključne mjere iz nadležnosti države koje smatrate nužnima da se brzo poduzmu za lakši rast gospodarstva?

– Smanjivanje nepotrebnih administrativnih zapreka te pojednostavnjivanje i ubrzavanje procedura u ishođenju potrebne dokumentacije, općenito usmjeravanje javne uprave u kvalitetan i učinkovit servis, kako građanima tako i potencijalnim investitorima. Znatno povećanje transparentnosti u svrsi i načinu trošenja javnih proračuna, uključujući uspostavu komunikacije kojom se obrazlaže koju korist utrošena sredstva ostvaruju za cjelokupno društvo i gospodarstvo. Definiranje kratkoročnih i dugoročnih razvojnih vizija društva i ekonomije te usmjeravanje opravdanosti investicija u ona područja koja potiču produktivnost, a uvažavaju rastuće zahtjeve za očuvanje okoliša i održivog iskorištavanja prirodnih resursa.

Kako se država treba postaviti prema brodogradnji, poljoprivredi, tekstilnoj industriji i sličnim sektorima koji teško sami mogu biti konkurentni i profitabilni?

– U poljoprivredi je nužno preispitati sustav dodjele i nadzora nad iskorištavanjem poticaja. Uljanik je primjer nesposobnosti i nezainteresiranosti da kao imatelj udjela u vlasništvu kontrolira način poslovanja i opravdanost danih jamstava. Rješenje za tekstilnu industriju te druge sektore koji sami za sebe ne mogu biti profitabilni treba potražiti u dijalogu s onima koji iz tog sektora dolaze, uvažavajući pritom ulogu tog sektora u ukupnoj ekonomiji.

A kako se treba postaviti prema profitabilnim granama koje svejedno traže pomoć ili poticaje, poput turizma?

– Na isti način. Dijalogom i sagledavanjem šire slike. 

izvor lider.media

Leave a Reply

Your email address will not be published.