Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović gostovala je u Točki na tjedan

Napravili ste jedan vrlo neobičan potez, najavili ste da ćete pomilovati Huanita Luksetića, čak i prije nego što je on zatražio to pomilovanje. Zašto ste to učinili?

Imali smo upite medija, međutim isto tako imala sam potrebu reagirati i kao predsjednica i kao žena i kao majka. U ovom slučaju vidim da se javnost ujedinila oko cijelog tog slučaja i kako smo dobili pitanja hoću li pomilovati gospodina Luksetića, naravno, morali smo objasniti i proces pomilovanja.

Činjenica je da ste time ‘lupili’ popriličnu pljusku hrvatskom pravosuđu. Četiri godine je trajalo to suđenje, na dvije instance je hrvatski sud odlučio da je kazna takva kakva je.

Nikad ne komentiram odluke pravosuđa niti presude, pa neću ni ovoga puta. Mogu samo reći da institut pomilovanja upravo postoji zato, kao jedan institut, neću reći milosti, nego možda ispravljanja nekih situacija, jer držim da u ovom slučaju doista zdravstveno stanje gospodina Luksetića je od nemjerljive važnosti u cijelom slučaju, da moramo voditi računa o tome. Kao što ste vidjeli, u posljednjih nekoliko godina vrlo sam šturo koristila taj institut pomilovanja, mislim da se njega ne smije bagatelizirati i sad sam ga odlučila iskoristiti jer držim da je ovo upravo jedan ogledan slučaj kako treba koristiti pomilovanje.

Rekli ste da nećete ulaziti u meritum, ali činjenica je da je čovjek ovdje presuđen za posjedovanje droge za preprodaju.

Neću komentirati odluke suda ni kako su došli do tog zaključka. Ponavljam, prije svega, meni je važno zdravstveno stanje gospodina Luksetića. Isto tako, moram javiti da mi se u međuvremenu jako puno osoba koje boluju od iste bolesti javilo iz drugih država i reklo da koriste marihuanu kako bi uspjeli koliko toliko imati normalan život.

Imali smo tu još jednu presudu. Radi se o presudi sinu generala Kruljca, koji je za veliku količinu droge, za aparaturu koja je namijenjena raspačavanju, dobio uvjetnu kaznu. Može li se nakon takve uvjetne kazne zapravo dovesti u pitanje svaka kazna sitnom dileru u Hrvatskoj?

Ne bih rekla, međutim, ono što je doista potrebno u Hrvatskoj jest daljnja reforma pravosuđa. Mislim da to pokazuje i činjenica koliko dugo je trajao ovaj proces. Mi smo jedna od država u Europi koja ima gotovo najveći broj sudaca po glavi stanovnika, a sudski procesi traju jako dugo, pogotovo na trgovačkim sudovima i imamo gotovo najveći broj zaostalih predmeta po glavi stanovnika, isto tako. Dakle, ako možemo išta naučiti iz cijelog ovog slučaja, jest da trebamo doista žustro nastaviti s reformom pravosuđa, s borbom protiv korupcije, a rekla bih i na ujednačavanju kriterija, što se postiže daljnjom edukacijom i informiranjem svih sudaca, savjetovanjima i slično.

Vi ste pročitali tu presudu?

Nisam pročitala presudu do kraja, jednostavno nisam stigla, međutim uzet ću vremena ovih dana.

Radi se o velikoj količini zatečene droge kod tog čovjeka. Dosta loše bi zvučao naslov – predsjednica Republike pomilovala čovjeka koji je optužen da ima veliku količinu droge za preprodaju.

Ja sam uvjerena da u ovom slučaju nije riječ o preprodaji. Kad je riječ o institutu pomilovanja, on ide preko Ministarstva pravosuđa, koje daje svoje mišljenje, međutim na predsjedniku, odnosno predsjednici države je da donese svoju ljudsku prosudbu, svoju moralnu i etičku prosudbu i da odluči u tom trenutku. Dakle, u konačnici gledajući, institut pomilovanja je zapravo iznad tih pravnih činjenica, kojima su se vodili suci ili bilo tko drugi u ovom procesu.

Je li to populistički potez?

Nije, apsolutno.

Sami ste rekli da se javnost ujedinila u mišljenju da čovjeku treba pomoći zbog njegova zdravstvenog stanja. Mnogi će reći da ste ovime otvorili kampanju.

Ovaj sam postupak pratila dosta dugo, međutim, nisam mogla reagirati sve dok presuda nije postala pravomoćna.

Hoćete li razmotriti, Vijeće za pomilovanja vam daje sugestije?

Daje sugestije, međutim, to nije potrebno. Ja sam odlučila.

U utrku za novi mandat?

Ove godine je izborna godina, za nekoliko dana ulazite u posljednju godinu svog mandata. Čini mi se da je vrlo jasno da ste odlučili ići po drugi mandat. Kad ćete to objaviti?

Pa svoju ću odluku objaviti kad za to dođe vrijeme. Držim da nije sazrelo vrijeme da se objavljuje ili ne objavljuje kandidatura. Ovaj moj mandat, dakle protekle četiri godine, bile su obilježene tri različite vlade i tri različite predizborne kampanje. Mislim da smo previše vremena izgubili u predizbornim kampanjama. One su uvijek neplodno vrijeme za državu, a u tim kampanjama, to je do određene razine i mene sputavalo u svojem djelovanju, obzirom da sam htjela apsolutno ostati nepristrana i brinuti o procesu konsolidacije vlasti u Hrvatskoj. I zbog toga držim da ne treba prerano krenuti u bilo kakvu kampanju. Uostalom, to je ono što hrvatski državljani očekuju od nas, da se posvetimo njihovim egzistencijalnim problemima i da ih rješavamo, a ne da brinemo o svojim nekakvim budućim političkim ili bilo kojim drugim funkcijama. Ali ono što vam mogu sa sigurnošću reći, što se pojavilo u medijskom prostoru, da kalkuliram nekakvom međunarodnom karijerom ili nekakvom kandidaturom, ne, to u ovom trenutku apsolutno nije u pitanju. U potpunosti se usredotočujem na ovu važnu dužnost koju obnašam.

Javno nećete objaviti kandidaturu niti da idete po drugi mandat, no jeste li to najavili možda HDZ-u, premijeru Plenkoviću? Vidjeli smo da su vas iz HDZ-a već nekoliko puta pozvali da se izjasnite.

Naravno, nećemo se javno izjašnjavati jedni drugima, razgovarati preko javnosti. Naši su razgovori u jednom užem krugu, primjeren auditorij u kojem o tome treba odlučivati.

Znači, najavili ste premijeru da idete po drugi mandat?

Pa ne mogu reći da sam najavila. Da smo razgovarali o tome, jesmo.

Ako budete išli, a ići ćete po drugi mandat, tražit ćete potporu HDZ-a, ići ćete kao kandidatkinja HDZ-a?

Pa na vrijeme ću sve objaviti.

Krajem prošle godine povukli ste jedan potez, smijenili ste svog savjetnika za unutarnju politiku. Mate Radeljić je bio čovjek koji je bio neka vaša spona prema konzervativnim, desnim krugovima. Bojite li se da će vam desni birači okrenuti leđa? Zapravo smo nakon te smjene vidjeli jednu dosta histeričnu reakciju nekih desnih kolumnista i aktivista.

Kao što sam to već rekla, žao mi je da je gospodin Radeljić odlučio otići na način na koji je otišao. Doista, svi savjetnici koji su otišli dosad iz Ureda, otišli su na neke druge funkcije ili privatni posao i slično. Ja sam osoba koja ne voli sukobe i ukoliko mogu kome u životu pomoći, uvijek ću mu pomoći. U cijelom ovome procesu nisam nikome okrenula leđa niti sam se ikoga odrekla, nijednog jedinog hrvatskog državljanina, ostajem predsjednica svih građana Hrvatske. Ako mislite, dakle, na konzervativno biračko tijelo, mislim da ti ljudi, da ljudi konzervativne provenijencije mogu sasvim dobro prosuditi moje poteze, moje djelovanje koje ostaje kako jest bilo do sada moja orijentacija i da nije bilo potrebe da to tumači bilo koji savjetnik ili da se povezuje s bilo kojim savjetnikom. Uostalom, predsjednik odnosno predsjednica Republike, je taj koji imenuje svoje savjetnike i koji ih razrješuje, nisu potrebno niti saborsko odobrenje niti bilo čije drugo odobrenje. Oni jesu dužnosnici, ali to je svakako odluka predsjednika, odnosno predsjednice, i moje se odluke temelje na politici koju zastupam, na smjeru koji želim zauzeti i na činjenici da svako novo vrijeme traži nove ljude, da traži neke promjene i u tom smislu ću nastupati ove godine, s nizom novih aktivnosti i projekata koji su usmjereni prije svega na rješavanje problema u hrvatskom društvu.

Vi ste više puta rekli da je za vas taj slučaj Radeljić završen. Međutim, ostalo je otvoreno jedno vrlo važno pitanje, jeste li provjerili sa SOA-om je li agent SOA-e njemu prijetio smrću, ako vas bude na bilo koji način napadao ili vam radio štetu.

To je pitanje isto tako riješeno. Kao što ste vidjeli, saborski odbor je donio svoju odluku, odnosno mišljenje, da nije bilo nikakvog prekoračenja ovlasti. Isto tako, i Ured za nacionalnu sigurnost je proveo nadzor. Vjerujem da toga nije bilo, odnosno, naravno da smo o tome razgovarali, a naravno, svatko ako osjeća da mu netko prijeti, onda to treba prije svega prijaviti pravosudnim organima. U ovom slučaju, obzirom da je za imenovanje i razrješenje savjetnika u Uredu predsjednice de facto dovoljan samo jedan potpis, doista je uopće nepotrebno razmatrati zašto bi se u to uključivala bilo koja treća strana.

Ljevica zasad nema relevantnog kandidata, barem protukandidata vama. Međutim, na desnici ih se javlja dosta. Praktički ste stvorili, politički izmislili Brunu Esih, to vam premijer vrlo često prigovara u Saboru i javno. Sada bi vam ona mogla biti protukandidat. Bojite li se da će vam ona otkinuti taj mali, ali zapravo značajan i relevantan broj desnih birača?

Ponavljam, nisam istaknula kandidaturu, dakle, predsjednica sam Republike Hrvatske, koja se i dalje usredotočuje na posao koji radim i nemam potrebu uopće u ovom trenutku razmjenjivati mišljenja s bilo kim od potencijalnih kandidata. Pričekajmo predizbornu kampanju, pa ćemo vidjeti tko će biti kandidati.

Nakon smjene Radeljića, taj dio desnih vedeta, koji su vam tepali da ste kraljica desnice, da ste jedini korektiv briselskom ćati, kako nazivaju premijera Plenkovića, optužuje vas da ste zapravo sklopili pakt s premijerom Plenkovićem, da ste se okrenuli, kažu da ste nova Kolinda, da više niste desno, nego da ste isto u tom smjeru Bruxellesa. Imate li nekakav pakt s premijerom Plenkovićem o nenapadanju?

Prije svega postavljam pitanje, što mislite, pod kime mislite da je to ta hrvatska desnica? Je li riječ o ljudima domoljubne orijentacije, kojih ima i na lijevoj strani političkog spektra, naravno, ne može se to pripisivati nijednoj strani političkog spektra, ljudi konzervativnog usmjerenja i tako dalje. Mislim da se u Hrvatskoj ta podjela na ljevicu i desnicu previše bagatelizira i previše radi po nekakvim kriterijima koji nisu, koji ne postoje u modernim društvima kakvo Hrvatska želi biti, moderno europsko društvo. Nisam sklopila pakt ni sa kime, i dalje ću upozoravati na probleme koji postoje u društvu. Moja je zadaća biti i korektiv stanja. Dakle, ne mogu razmišljati niti o svojoj budućoj karijeri niti o nekakvom rejtingu, već isključivo o dobrobiti svih hrvatskih državljana, bez obzira kakvi bili moji osobni stavovi i provenijencija, a sebe držim modernom konzervativkom, ja moram biti predsjednica svih građana, dakle i onih koji su drukčije orijentacije, pomirivati sva ta stajališta i predsjednik si zapravo ne može dopustiti luksuz da bude na ovoj ili onoj strani političkog spektra kao takav, već da isključivo štiti hrvatske državne interese i interese svih hrvatskih državljana.

Kako onda gledate na te napade koji dolaze iz tih desnih krugova? Vrlo konkretno, mislim na Velimira Bujanca, Tihomira Dujmovića, na dosta utjecajne desničarske aktiviste.

Nisam nikada komentirala pojedine novinare, pa neću ni sada. Ja vjerujem da hrvatska javnost prepoznaje sve ono što radim i da će u tom smislu postupiti svi hrvatski državljani kad budu prosuđivali ono što sam učinila, bez obzira na sljedeće izbore i nemojmo podcjenjivati ljude, nemojmo podcjenjivati njihovu sposobnost razlučivanja i samostalnog odlučivanja. Mislim da nikome ne treba nikakav poseban vodič, da bi mu rekao kako treba ocijeniti rad bilo kojega od nas.

Vlada i premijer su uvijek nepopularni, uvijek su pri dnu ljestvice popularnosti. Može li vam štetiti ta percepcija da ste se približili Vladi Andreja Plenkovića eventualno u kampanji?

Pa zapravo su sve te nekakve insinuacije ili o sukobima ili o približavanjima više, neću reći konstrukcije, ali više se proizvode u medijima.

Vi ste poručivali trgnite se, radite, nemate gospodarske strategije. Već prije par mjeseci ste govorili da je zemlja zapravo u izvanrednom stanju zbog demografske situacije. To su bile dosta oštre poruke prema Vladi. Nije pitanje da je taj sukob bio samo medijski konstruiran.

Pa demografska situacija, kao i gospodarska situacija uostalom danas nisu rezultat rada jedne vlade i to sam ponovila nebrojeno puta. Čak i u govorima koji su se tako interpretirali, kao napad na Vladu, ponovila sam nekoliko puta da je riječ o mojem sagledavanju stanja u zadnjih 20 ili 25 godina. Naravno da preko noći i u roku od godinu, pa ćak i dvije, ne možete ispraviti kriva razmišljanja ili politike iz prethodnih desetljeća. Dakle, nastavit ću i dalje, nastavit ću upozoravati na problematiku koja postoji u društvu. Naravno, na demografiju sam upozorila kao na problem svih problema i u smislu demografije Hrvatska se nalazila i još uvijek se nalazi u izvanrednom stanju, koje zahtijeva izvanredne mjere. Međutim, svaka kritika je besplodna i nema smisla ukoliko je to samo kritika sama po sebi i zato sam se prihvatila posla i za svaku onu kritiku koju sam uputila sam i napravila program mjera. Primjerice, demografija, za koju držim da je izrazito kvalitetan projekt, kako sagledavanja trenutnog stanja, projekcija kretanja stanja u demografiji ukoliko ne poduzmemo odlučne i odgovarajuće mjere i prijedlog vrlo konkretnih mjera. Nakon toga smo održali sjednicu s Vladinim Vijećem za demografiju i složili smo se u niz činjenica i čimbenika. U ovom trenutku postoje naznake da se demografski val polako usporava, dakle, odlazak iz Hrvatske.

Nema više tko otići.

To potkrepljuju i podaci iz Njemačke i sad je na nama da konsolidiramo tu situaciju i da radimo na tome da se ljudi počnu vraćati, jer u konačnici moram istaknuti, mobilnost je dobra i dobro je da ljudi odu i studirati i raditi negdje vani, međutim, mi moramo stvoriti uvjete u Hrvatskoj kakvi su slični ili jednaki uvjetima kakvi su u državama u koje nam ljudi odlaze, kako bi se oni jednog dana vratili, obogaćeni iskustvom. A to da više nema tko odlaziti, više nemojte molim vas, podcjenjujemo četiri milijuna ljudi koji su ostali u zemlji iz raznih razloga. Bilo što su se odlučili boriti ovdje, vole svoju zemlju, žele ostati ovdje ili iz nekih drugih razloga. Neki se polako i vraćaju.

Kad stotine tisuća građana odu u jednoj godini, onda je to kolokvijalno rečeno da nema više tko otići. Činjenica je da su nama pogranična područja ispražnjena od ljudi, pogotovo od ljudi s potencijalom, mladih obrazovanih ljudi. Ipak ste sada manje kritični, nego što ste bili, kad je riječ o tom fenomenu, koji ste Vi otvorili i nametnuli u diskurs javnosti.

Ponovno bih rekla, nije točno da nema tko otići, uvijek, nažalost, ima tko otići. Da sam manje kritična, nisam. I dalje inzistiram na tome, u svakoj županiji, u svakom kraju u koji odlazim, govorim o demografiji i o demografskim kretanjima. Slažem se s vama, posebno su rubni dijelovi, granični dijelovi Hrvatske, što je uvjetovano i oblikom Hrvatske kao države, prilično podložni depopulaciji. Depopulacija se događa iz više razloga. Jedan od razloga svakako su ekonomske prirode. Dakle, ljudi traže bolji život negdje drugdje, traže veće plaće i puno mi je njih na terenu reklo: “Predsjednice, kad bi imali samo tisuću kuna veću plaću, ostali bismo ovdje, ne bismo uopće razmišljali o odlasku.” Zatim vam je isto pitanje mirovina, gdje u nekim europskim zemljama nakon pet godina stječete mirovinu, koja će definitivno biti veća nego što će to uživati, nažalost, hrvatski državljani, ukoliko se nešto ne učini po pitanju mirovinske reforme i to je njihovo pravo, apsolutno, to im se ne može zanijekati; ljudi koji odlaze na školovanje. Međutim, ono što me brine, uz ove gospodarske čimbenike, za koje držim da treba rješavati snažnom poreznom reformom, jer ova porezna reforma, koja je dosad odrađena i koju ja apsolutno pozdravljam, pokazala je da se može oživjeti gospodarstvo i da je to jedini način da se otvaraju nova radna mjesta dodane vrijednosti, dakle bolje plaćena mjesta, da nam ljudi ostaju. Postoji niz drugih razloga. Više sam puta istaknula klimu u društvu, koja je prilično negativna, negativistička, koja je pesimistična i gdje, zapravo, i ono za što ste me i vi novinari kritizirali da sam rekla da živimo iz afere u aferu.

Tko je odgovoran za takvu klimu?

Kad ste na terenu, vidite, evo, provela sam tri dana u Zagrebačkoj županiji, ma nitko me nije pitao ni za jednu od afera o kojima se govorilo, štoviše, ljudi su govorili pa dajte malo poradite više na tom zajedništvu, dajte da se prestanu svađati ljudi u Saboru, idemo nešto napraviti za državu. I naravno pitanja koja su mi postavljali ljudi kao problem, jesu pitanja egzistencijalne prirode, od zaposlenja do prometne povezanosti, do cijene pokaznih karata i slično i morali bismo se više usredotočiti na to, kao i na pozitivne primjere, kojih ima jako puno. Vjerujte mi, jako puno ljudi se u ovoj državi bori za egzistenciju, unatoč i birokratskim preprekama, unatoč i mentalitetu, koji moramo mijenjati, odlučuje ostati ovdje, odlučuju ući u vode poduzetništva i moramo im to olakšati. Sljedeći problem koji tjera mlade na odlazak i priječi povratak mladih ljudi, s kojima redovito razgovaram u državama kao što su Kanada ili Australija, jest nažalost sveprisutni nepotizam u hrvatskom društvu i potreba da imate nekakvu vezu. Mladi osjećaju da ukoliko se kandidiraju za neko mjesto na nekom fakultetu i slično, ukoliko se žele vratiti, da neće biti ocjenjivani prema vlastitim sposobnostima i prema onome što su postigli, već da za to mjesto već postoji netko tko je predodređen nekakvim stranačkim, obiteljskim ili drugim vezama. I to je jedna od društvenih pojava na kojima stvarno moramo puno žešće poraditi.

Tko je odgovoran za tu društvenu pojavu nepotizma? HDZ je na vlasti…

Odgovorni smo svi mi svih ovih godina, to je nasljeđe, rekla bih, još austrougarskog sustava pa onda dalje. Mislim da se nismo dovoljno snažno borili protiv takvih pojavnosti. Nemojmo korupciju tražiti samo u visokoj politici, ima je, nažalost, na puno razina u Hrvatskoj i mislim da svi možemo tome pridonijeti tako što upozoravamo na probleme, na problematiku koja se odvija oko nas i stvarno da o tome raspravljamo. Ali isto tako isticati i te pozitivne primjere. Recimo, gospodin Rimac. Bili smo kod njega, širi taj svoj kampus, vjerujem da će uskoro otvoriti novi kampus svoje tvrtke, jedna iznimno moderna tvrtka, jedan od najvećih, ne samo hrvatskih, nego i svjetskih inovatora, uza sve ove probleme koje ima, on se s njima nosi, suočava. Dolaze ljudi, kako mi je rekao iz 58 nacija svijeta, dakle, ne samo povratnici Hrvati, nego i ostali koji rade kod njega i treba nam više takvih tvrtki i država upravo, ne samo država, nego i lokalna i regionalna samouprava, svojim djelovanjem moraju poticati razvoj takvih tvrtki, da se prije svega izmiču te administrativne barijere koje postoje, ta dužina sudskih postupaka koje imamo, a korupcija, čak mi kažu strani investitori, nije toliko niti problem njima, koliko je nepredvidljivost u Hrvatskoj. Dakle, prečesto mijenjamo ili najavljujemo promjene zakona i poreza, dok se oni snizuju, sve je to dobro. Mislim da moramo ići u tom pravcu rasterećenja rada, dakle, veće plaće za zaposlenika, manja cijena za poslodavca, i to je po meni jedna od temeljnih reformi kojima se može i mora početi rješavanje i demografske problematike.

Da odete u Irsku ili u Njemačku koji su iselili, sigurna sam da bi vam upravo tu političku korupciju i nepotizam naveli kao problem, jer poslovi više nisu problem u Hrvatskoj, posla ima, ali očito ta atmosfera o kojoj vi govorite – tko je odgovoran za nju?

Posla ima, međutim, morate voditi računa o tome, da nažalost naše školstvo, dakle to je sljedeće pitanje obrazovne reforme, nije usklađeno s tržištem rada i moramo nastaviti s reformom i prilagođavati školstvo i to ne trenutno sadašnjem profilu tvrtki koje imamo i potrebama tržišta rada, već s pogledom u budućnost kreirati određeni broj u strukovnim školama, prije svega, iznimno nam je potrebno strukovno obrazovanje, koje stavlja puno veći naglasak na praksu i na rad, kako bi ljudi, ti mladi ljudi kad izađu iz škole, mogli odmah početi raditi. A s druge strane, potrebno nam je cjeloživotno obrazovanje i potrebno nam je puno više staviti pozornosti, što rade neke jedinice lokalne samouprave kad daju stipendije, na deficitarna zanimanja. Dakle, ne možete vi sad, ukoliko vam treba određeni broj varioca, bilo koga s burze rada dobiti da bude varioc, nego ga morate preeducirati, kako bi se mogao baviti tim poslom. Dakle, nije problem broj ljudi koji su na burzi, nego to što nismo dovoljno školovali, odnosno obrazovali radne snage u tim pojedinim zanimanjima i zbog toga mislim da je bitno i ohrabruje me što vidim na terenu kod mnogih škola i visokih učilišta, da su počeli razgovarati s gospodarskim sektorom i da broj zanimanja ne određuju temeljem toga koliko imaju profesora, već temeljem toga koliko pretpostavljaju da će na tržištu rada biti potreban broj ljudi. I to je jedini način da obrazujemo ljude za tržište rada, a ne za odlazak iz države ili za burzu rada.

Vraća nas to na pitanje političke korupcije. Kako gledate na činjenicu da je praktički trećina parlamenta promijenila stranački dres u ovom mandatu?

Da, to je postalo goruće pitanje i o tome sam dosta razmišljala. Tu imate tri elementa, jedan je naravno pravne pretpostavke, koje definiraju da zapravo mandat pripada zastupniku, a ne stranci koja ga je stavila na izbornu listu. Drugo je pitanje klupske ili stranačke stege i treće je pitanje neke osobne odgovornosti. Naravno, pravo je svakoga da na bilo koji legalan i legitiman način pokuša doći do većine i prelasci iz jedne stranke u drugu ili iz jednog kluba u drugi nisu problematični sve dok tu nije involvirana nekava ucjena ili korupcija ili potplaćivanje. Dakle, to je za institucije države da istraže. Ali isto tako postoji i odgovornost ljudi koji su izabrani prema biračima. Dakle, ako su ih oni izabrali za neku političku opciju, je li to prijevara birača ukoliko prijeđu u neki drugi krug.

Je li prijevara HNS-ov prelazak iz tabora oporbe u tabor vladajućih? Sasvim sigurno birači HNS-a nisu glasali za to da oni budu na vlasti s HDZ-om.

Ne znam, ne mogu procjenjivati. Gledajte, svatko je drukčiji i ne možete ni sve birače HNS-a stavljati, ukalupljivati u jedan koš, kao ni sve birače HDZ-a, ali oni će to pokazati na sljedećim, kako unutarstranačkim, tako i lokalnim, parlamentarnim ili bilo kojim drugim izborima. Dakle, u konačnici su građani ti koji će presuditi, ja ih pozivam da to učine, jer njihovo je demokratsko pravo pokazati što misle o tome i jesu li takvi prebjezi legalni ili nisu. Iako, moram reći, u državama primjerice kao što je Kanada, gdje postoji pozicija, odnosno vlada i oporba koje su na suprotstavljenim dijelovima parlamenta, uopće nije neuobičajeno da osoba doista fizički prijeđe s jedne strane na drugu. Međutim, tu uvijek postoje nekakvi razlozi, koji moraju biti, po meni, od općeg dobra, a ne zbog vlastite karijere ili zbog održavanje u političkoj sferi ili u političkom životu, jer prije ili kasnije to dođe na naplatu. Kao što sam rekla, birači u konačnici presude i odluče.

Propala nabavka F-16 Barak

Građani vas, kažete, ne pitaju o aferama, ja hoću. Reagirali ste dosta blago, bez ikakve kritike nakon propasti ovog posla s nabavkom vojnih zrakoplova. Imam dojam da biste ipak bili kritičniji da se to dogodilo. Jeste li vi ljuti uopće zato što je to propalo?

Ne mogu reći da sam ljuta, ali mi je krivo da je propalo, jer držim da nemamo vremena. To je odluka koja se odgađala petnaest godina i zapravo cijele ove afere ne bi ni bilo, da netko nije pokušao riješiti ovo pitanje i donijeti odluku. I to je ono što me pomalo, neću reći straši, ali zabrinjava u hrvatskom društvu i u hrvatskoj politici, ta sporost u donošenju odluka, spori mehanizmi u donošenju odluka. I u konačnici, ovakve poruke kakve šaljemo kad se jednom odluka donese, da je zapravo najbolje zakopati glavu u pijesak i ništa ne raditi, jer onda vas nitko ne može optužiti za ništa. Mislim, je li to ispravan način djelovanja? Po meni to baš i nije neko junaštvo.

Ali činjenica jest da je to blamaža, nakon dvije godine pokušaja, da propadne tako važan posao.

Blamaža za koga?

Diplomatska blamaža za Hrvatsku. Kako je moguće da nismo znali da Amerikanci neće dati dozvolu za takav transfer?

Nije blamaža za Hrvatsku, jer u konačnici Hrvatska je dobila kongresno odobrenje, međutim, zrakoplovi kakvi su dogovoreni s državom Izrael, u konačnici kongresno odobrenje nije tome odgovaralo. Kako je Izrael preuzeo odgovornost da ishodi tu dozvolu za transfer naoružanja, odnosno opreme, tu doista, vjerujte mi, nije bilo i u svemu tome smo vodili računa upravo o tome da se ne naruše odnosi niti s SAD-om niti s Izraelom. Niti ja osobno niti ovaj Ured nismo sudjelovali u tom postupku tehničkog ocjenjivanja i odabira ponuda, jednostavno jer zato nemam niti znanja niti bih takvo nešto preuzela. To je prepušteno stručnom povjerenstvu koje je osnovano i stručno povjerenstvo je analiziralo četiri ponude koje smo dobili od četiri države i predložilo je izraelsku ponudu, što je Vijeće za obranu prihvatilo. Na tom Vijeću za obranu još sam tada upozorila da je riječ o strateškoj odluci koja određuje ne samo budućnost hrvatskog borbenog zrakoplovstva, već i koja ima i posljedice ne samo po proračun Republike Hrvatske, već naravno i na strateško pozicioniranje i držala sam da bi bilo dobro zbog razloga transparentnosti da se objave sve četiri ponude, jednostavno da javnost vidi temeljem čega je donešena ta odluka. Međutim, rečeno je da je riječ o poslovnoj tajni te ponude i to nije objavljeno. Vidim da je SDP najavio interpelaciju o radu Vlade i ministra Krstičevića po tom pitanju i rekla bih, mislim žao mi je da je riječ o interpelaciji, mislim da to nije potrebno, ali drago mi je da će biti saborska rasprava, jer držim da hrvatskoj javnosti treba dati odgovore na ona pitanja koja se postavljaju i da treba raščistiti bilo kakve nedoumice.

Jedna od nedoumica, Vi ste rekli da ste tek u studenom doznali da bi mogao postojati neki problem, vezano uz nabavu tih zrakoplova. Index je objavio mailove, koje MORH nije demantirao, da su oni bili praktički godinu dana ranije već upozoreni iz američkog veleposlanstva u Hrvatskoj da može postojati problem i da treba nabaviti takve dozvole. Jeste li bili upoznati s takvim problemima i da postoji prepreka nabavci aviona?

Ne, ja nisam komunicirala na toj razini mailovima. Razgovarala sam, naravno, s veleposlanikom Kohorstom, s kojim i dalje nastojim razgovarati i razgovarala sam s ministrom obrane Mattisom i podtajnicom koja je tada bila zadužena za zrakoplovstvo u ministarstvu obrane, Heidi Grant. Kad mi oni nisu nikada dali do znanja da postoje bilo kakvi problemi, štoviše govorili su da podržavaju taj naš izbor, jer moram vam reći da sam razgovarala i s Amerikancima i rekla da to nije nikakva osobna odluka i da ne želimo da se bilo kom išta zamjeri, ovo je odluka nastala temeljem ponude koju smo dobili, i naravno, svi sugovornici su rekli da podržavaju našu odluku i da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se ona realizirala. Gospođa Heidi Grant mi je u jednom trenutku rekla da sa svoje strane provjerava kako za Hrvatsku ne bi s te strane bilo bilo kakvih dodatnih troškova. Ova korespondencija koja je objavljena, prvi puta je vidim, kao što sam rekla, nisam na toj razini komunicirala, međutim, u svakom poslu vam postoji mogućnost nastajanja problema. Pitala sam veleposlanika Kohorsta vrlo izravno, kad smo se susreli, ima tome možda dva tjedna, postoji li taj non paper, o kojem se govori u hrvatskoj javnosti, a koji ukazuje na probleme s izraelskom ponudom. Veleposlanik mi je doslovno rekao da se zapravo upute tehničke od SAD-a, s pitanjima koja treba postaviti, ne samo u okviru izraelske ponude, već i grčke ponude, pa i same američke ponude, koja se odnosila na nove F-16 blok 70 – 72, dakle na sva ta pitanja koja treba razmotriti i na hodogram, da se to reinterpretira, odnosno interpretira kao non paper koji ukazuje na problematiku.

Znači, postoji ipak taj non paper?

Ne postoji non paper, postoji takozvani white paper, u kojem se nalaze ta pitanja koja treba postaviti kad je riječ o transferu F-16 iz bilo koje od te tri države i moram reći da su u cijelom procesu Amerikanci, američko veleposlanstvo ovdje, bili vrlo kooperativni i kad kažu da su otpočetka bili jasni koji su uvjeti potrebni, da, to je točno, međutim nitko nije mogao predvidjeti da će u konačnici nastati ovi problemi koji su nastali između Izraela i SAD-a. Na to mi nismo mogli utjecati niti smo na to ulazili, međutim, ono što je bilo vrlo jasno od samog početka da ne dolazi u obzir da će Hrvatska kupiti bilo kakve zrakoplove koji nisu dogovoreni u samom početku, što znači NATO kompatibilne zrakoplove, sa svim onim elementima koje je ta ponuda sadržavala. I nadam se da će se to doista raščistiti u Hrvatskom saboru, jer ono što me doista zabrinjava, ono o čemu isto tako treba porazgovarati jest trenutno stanje hrvatskog borbenog zrakoplovstva.

Mi nemamo novca za nove zrakoplove, ministar je praktički najavio da kupujemo F-16 od Amerikanaca, pola eksadrile sad već ne treba. Što s tim?

Tu odluku treba donijeti. Ja bih isto voljela da mi možemo kupiti nove F-16 blok 70 – 72, jer MiG-ovi 21, bez obzira u kakvom su stanju trenutno, a ono što je nažalost dogovoreno remontom iz 2013. nije ni izbliza ispoštivano, bojim se da oni neće letjeti do 2024., dakle, mi ćemo u međuvremenu morati premostiti to razdoblje.

Što to znači, da ćemo morati plaćati nekome tu sposobnost do nabave novih zrakoplova?

Nadam se da ne, nadam se da ćemo naći načina kako ove MiG-ove dok ne dođu novi zrakoplovi, kakvi god oni bili, novi ili rabljeni. Naravno, nov je uvijek najbolji. U tom trenutku, kako je Hrvatska postavila zahtjev 12 zrakoplova, a to je opet donijelo tu odluku stručno povjerenstvo u koju se ja nisam miješala. Cijena tih zrakoplova bila je tolika da jednostavno morate balansirati, s jedne strane moramo zaštititi Hrvatsku, nije to samo hrvatsko nebo, već i o zemlju i o hrvatskom moru i slično. S druge strane, vi morate voditi računa, koliko imamo problema na terenu. Hrvatska nije socijalna država, kao što se to voli reći, nažalost. Kod nas još jako puno ljudi živi na rubu siromaštva. Imamo umirovljenike koji su u Europskoj uniji na dnu te ljestvice, najviše u opasnosti od siromaštva. Mladima isto tako ne dajemo dovoljno, neću reći socijalne pomoći, ali tih nekakvih socijalnih davanja, kojima bi omogućili njihovo školovanje, besplatne udžbenike, besplatan odlazak u školu, prijevoz, besplatne vrtiće i sve ono što nam je potrebno kako bismo pomogli ljudima u Hrvatskoj da doista steknu uvjete za dostojanstven život. Znači, kad donosimo neku odluku, ne možemo je promatrati u izoliranosti. Moramo voditi računa o svim tim nekakvim aspektima, dakle, što si možemo priuštiti. Je li to sad šest novih F-16, tu odluku treba donijeti stručno povjerenstvo, ja ću se složiti.

Treba li tu ići novi natječaj ili kako će se to riješiti?

Bilo bi dobro da se o tome postigne kakav – takav nacionalni konsenzus. Nadam se da će i ova rasprava u Saboru uroditi upravo time, jer oporba je vrlo nedvosmisleno podržavala činjenicu da nam treba novo borbeno zrakoplovstvo, protekle vlade nisu je donijele, ali tu odluku treba donijeti, nemamo više vremena za odgađanje, ali naravno ne treba ni srljati, treba sad vidjeti gdje smo pogriješili u cijelom ovom procesu i izbjeći bilo kakve nesuglasice ili pogreške, a mislim da je to jedno od pitanja koje zahtijeva nacionalni konsenzus i nadam se da će rasprava u Saboru biti lišena bilo kakvih prepucavanja ili bilo kakvih svađa i mislim da će biti riječi o jednom racionalnom razgovoru koji će postaviti pretpostavke zato da Hrvatska u konačnici donese informiranu odluku, koja neće biti problem dnevnopolitičkih rasprava, već jedno strateško pitanje, odnosno rješenje strateškog problema.

Objava lažnih fotografija ministra Tolušića

Ovog tjedna nova afera potresa Vladu, tjednik Nacional objavio je navodno montirane fotografije potpredsjednika Vlade koji u krilu ima jednu oskudno odjevenu djevojku, ispred sebe lajnu droge. Rekli ste da je to dno dna. Na što ste točno mislili, to što te fotografije postoje ili to što su zapravo objavljene?

Pa zapravo i jedno i drugo. Ako je riječ o montiranim fotografijama, gledajte, kad je riječ o fotografiji, prije svega treba dokazati da je netko na njoj, a ne da se osoba mora braniti. Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja i takvo manipuliranje i stvaranje afere od toga, mislim ljudi su stvarno siti takvih stvari, stječe se dojam da živimo iz afere u aferu, dok nam ljudi grcaju u egzistencijalnim problemima. Ja jednostavno neću dopustiti, odbijam uopće komentirati tu cijelu situaciju, odbijam i gledati te fotografije. Neću dopustiti da se u Hrvatskoj razvija kultura straha, ucjena, nekakvih sumnjivih likova i interesnih obračuna na ovakav način. Pitanje na tim fotografijama, koje navodno postoje, jest da li je došlo do zloporabe narkotika. Dakle, to je legitimno pitanje, međutim, koliko sam čula, sam ministar je rekao da će vrlo rado odgovoriti na sva pitanja i da će se vrlo rado testirati na droge. A kad je riječ o takvim fotografijama, gledajte, privatni život je privatni život. Sve dok on ne utječe na javni život, sve dok on ne utječe na nečiju politiku, to je stvar osobe. Jednostavno ne želim da se, uza sve ove probleme koje imamo, još spuštamo na tu razinu da pokušamo na najprljaviji mogući način podmetnuti jedni drugima.

Je li to po vama ugroza nacionalne sigurnosti?

Sve ovisi o tome tko je te fotografije plasirao u javnost i s kojom namjerom. Sad ćete mi reći da govorim isto što i premijer Plenković, to je stvarno pitanje za službe i ljude koji se time bave. Dakle, sad kad je već to sve skupa izbilo kako je izbilo, treba utvrditi otkuda te fotografije i tko ih je i s kojom namjerom plasirao. Možda jest, ne bih isključila da je to dio nekakvog hibridnog djelovanja iz nekakve susjedne ili druge države, kojim se nastoji destabilizirati hrvatska Vlada, pa i sama Hrvatska u ovim procesima. A naravno, ne može se isključiti niti unutarstranačke obračune, niti nekakve obračune raznih kriminalnih klanova, ali onda je to opet pitanje za pravnu državu da riješi pitanje organiziranog kriminala i obračune na ovakav način. I u svemu tome, o čemu najviše razmišljam, jesu ministrova djeca, koja se moraju nositi u školi, među svojim kolegama. Ničija obitelj nije zaslužila biti žrtvom nečije političke funkcije.

Premijer Plenković je zahvalio tjedniku Nacional kad je objavio te fotografije, rekavši kako su oni ispravno reagirali, stavili to u pravi kontekst, da je to fotomontaža. Ako je nešto fotomontaža, zašto je to objavljeno i zašto premijer zahvaljuje što su zapravo te fotografije samo na taj način sad došle u javnost?

Nacional je taj koji je to objavio, nikada ne bih ulazila u uređivačku politiku pojedinih novina, samo oni znaju zašto su to objavili, dakle treba njih pitati. Ja neću donositi sud o tome, ja osobno takve stvari ne bih objavljivala, jer ne želim da se stvara u Hrvatskoj takva klima straha i mogućnosti ucjenjivanja na takav jedan prljav način.

Bili ste sudionica državnih poslova devedsetih, kad su zaista buktali unutarstranački obračuni u HDZ-u, koji je nakon smrti predsjednika Tuđmana doživljavao jednu disoluciju. Baš podsjeća na ta vremena, puštale su se kojekakve priče o ljudima, objavljivale su se fotografije. Podsjeća li vas sada ovo što se događa na taj dio? Jesu li to zapravo međustranački obračuni, unutarstranački obračuni unutar HDZ-a?

Ne mogu, kao što sam rekla, to treba utvrditi o čemu je zapravo riječ, međutim, moram vam reći da jesam jedno vrijeme bila zadovoljna da smo se odmakli od takvih objeda, bez obzira tko ih producirao, bez obzira iz čijih interesa, imala sam dojam da smo sazrijevali kao društvo, da se doista možemo fokusirati na ono što je bitno, a to je zapravo rad svakoga od nas, radni učinci, sve ono što smo napravili, sva ono što smo ispunili, a ne pokušaj ocrnjivanja neke osobe. Nadam se da ćemo se odmaknuti od toga, ali evo u ovom trenutku, doista, kao što sam rekla, ne volim komentirati afere, ali prisiljena sam ih komentirati, jer neprestance dobivam o tome pitanja, iako bih ja doista puno radije razgovarala o egzistencijalnim problemima, o tome što možemo i moramo napraviti za hrvatske državljane, kako bismo unaprijedili život u Hrvatskoj. Dakle koji su sve to elementi, kako moje demografske politike, tako i onog što je učinilo gospodarsko vijeće, koje se našlo preko 36 puta u ove četiri godine, koje je dalo više od 30 preporuka, izdalo i svoj program, vijeće mladih, rekla sam da će moj mandat biti fokusiran na mlade, ove godine namjeravam se više fokusirati i na mlade, ali i na treću dob, na naše umirovljenike. Vidim koliko teško žive kad odlazim u razne dijelove Hrvatske, ali vidim isto tako koliko su puni nade da će se stvari promijeniti, a da bi se one promijenile, prije svega moramo refokusirati i javnu raspravu i energiju sviju nas na konkretno donošenje odluka i na rješavanje onih problema koji život znače ljudima u Hrvatskoj i koji će donijeti do stvarne promjene u životu svakoga od nas. Jer što nekome znači, oprostite, u bilo kojem selu ili nekom mladom, koji pokušava donijeti odluku hoće li ostati u Hrvatskoj ili će otići, to pitanje SMS afere ili slično? To su pitanja za državne institucije, koje one trebaju raščistiti i počinitelje procesuirati, ukoliko je doista došlo do nekakvih povreda.

Ako se državne strukture bave međustranačkim podjelama i borbama, umjesto da se bave tim problemima o kojima ste sad pričali, onda to znači svima nama, pa i mladima i umirovljenicima.

Ja bih voljela vidjeti malo više zajedništva. Moram vam reći, iz iskustva na terenu, da u onim županijama i u onim gradovima i općinama, gdje vidite da su ljudi stavili po strani svoje ideološke ili političke razlike, da HNS i HDZ i SDP i nezavisni, HSS, rade zajedno u cilju ostvarivanja zajedničkih interesa, da se tamo polučuju najbolji rezultati. Primjer vam je i Zagrebačka županija, gdje je primjer vodoopskrbe, ujedinilo se sedam gradova i općina, koji imaju različite načelnike ili gradonačelnike, i guraju taj projekt koji će se konačno realizirati. Dakle, da, naravno, postojat će političke razlike među nama i one u demokraciji moraju postojati, ali da bismo nešto učinili, moramo se složiti oko neke strateške vizije razvoja, za koju držim da Hrvatskoj nedostaje i usredotočiti se na strateške ciljeve i onda njih izmaknuti iz dnevnopolitičkih rasprava, kao što smo to učinili svojevremeno s pristupanjem Europskoj uniji i NATO-u.

Jeste li vi ikad osobno bili meta onoga što se naziva paraobavještajno podzemlje? Jeste li u ovoj karijeri ili mandatu bili ucjenjivani?

Pa vjerujem da jesam. Ne nužno hrvatskog, ali stranih obavještajnih službi. To je realnost koju morate prihvatiti kad ste državnik i političar, da svaki vaš razgovor, svaka vaša komunikacija se može presresti na ovaj ili onaj način i zato povjerljive razgovore odrađujete u sigurnim prostorima, takozvanim sigurnim sobama. Svatko od nas mora biti svjestan toga.

Je li Vas itko pokušao ucjenjivati na ovaj način na koji se kaže da je bio pokušaj ucjene?

Nije mi nitko pristupio s pokušajem ucjene, a mislim da niti ni ne bi, jer mislim da sam osoba koja bez kompromisa bi odbila bilo kakvu ucjenu. Ja bih radije izašla sama s takvim elementom u javnost i rekla o čemu je riječ. Međutim, da sam u medijima tu i tamo, da vidim neke napise o mojem privatnom životu, koje apsolutno ne da ne odgovaraju istini, nego idu po onoj šabloni diskreditiranja žena, da se to još uvijek događa, događalo mi se i događat će se. Međutim, na to sam navikla, to sam prihvatila kao dio svog posla. Kao što sam rekla, u svemu tome nastojim zaštititi svoju obitelj, svoju djecu, jer ničija obitelj ne smije biti žrtva nečijeg političkog djelovanja. To je naš izbor, koje su naše obitelji podržale, međutim, oni imaju pravo na svoj život, koji je neovisan od politike, pogotovo ukoliko se ne miješaju ni na koji način u politiku, političke odluke i naš posao.

Mislim da se možemo složiti da je izuzetno bitno da se u ovom slučaju brzo pronađe počinitelj, inače će sve doista mirisati na unutarstranačku kuhinju.

Nijedan slučaj koji predugo traje, koji se predugo istražuje nije dobar.

Što je po vama problematičnije, to što se mladi Srbi u Vukovaru nisu digli prilikom intoniranja hrvatske himne ili to što je gradonačelnik Penava objavio tu snimku na stranicama grada, zapravo prozivajući maloljetne učenike?

Moj je stav vrlo jasan, ovu državu ne morate voljeti, međutim, ovo je vaša država, morate je poštivati, i njene institucije i njene simbole. S druge strane, kad je riječ o djeci, apsolutno ne smijemo manipulirati djecom. Naravno, oni jesu indikator razmišljanja starijih, ali trebamo se svi zajedno zapitati o tim pojavnostima u društvu, zašto je do toga došlo i kao društvo reagirati na to, očito obrazovanjem, razgovorima, uključivošću i razumijevanjem problema. Vukovar je jedno od tih rubnih mjesta, koje, osim što je zahvaćeno depopulacijom i svim ostalim problemima s kojima se susreću i drugi dijelovi Hrvatske, isto tako ima još i nezaliječene ratne rane. Ali većina ljudi s kojima razgovaram diljem Hrvatske, bilo da su predstavnici većinskog hrvatskog naroda ili da su predstavnici manjina, doista većina želi živjeti dostojanstvenim životom i žele imati posao, plaću i perspektivu budućnosti. Vukovar očito moramo se svi malo usredotočiti. Ne možemo prebacivati odgovornost ni na gradonačelnika niti na bilo koga. Mislim da razgovarati o Vukovaru samo jednom godišnje u obilježavanju Kolone sjećanja nije dobro. To sam rekla već više puta i to ponavljam sve ove godine i nastojim iskoristiti svaku prigodu kako bih otišla u posjet Vukovaru. Treba riješiti i pitanja iz prošlosti, dakle, procesuiranje ratnih zločina i sve ostalo, međutim, valja se okrenuti i budućnosti, valja otvarati nova radna mjesta, dovoditi investitore u Vukovar. Mislim da bi puno pomoglo kad bi se razmotrili načini o tome da se napravi nekakva posebna ili porezna zona ili nešto što bi privuklo i građane iz susjednih država iz recimo Mađarske i Srbije, da dođu kupovati u Vukovar i slično, dakle, da se na bilo koji način potakne gospodarstvo u Vukovaru, jer puno političkih problema i nestabilnosti proizlazi iz gospodarskih i socijalnih problema i pitanja. A da treba poraditi na obrazovanju i da se treba suočiti i s tim kurikulom iz povijesti i da treba biti vrlo realan – treba. I treba postojati rasprava koja nije ostrašćena.

Što to znači?

Dakle, da jednostavno, ako od iseljenika tražite, ili bilo koga tko želi zatražiti hrvatsko državljanstvo, sad je to izmijenjeno, uvjet je bio poznavanje hrvatskog jezika, onda to moraju i svi hrvatski državljani, i povijest i kulturu i sve drugo.

Mislite li da su manjinske škole u Vukovaru na neki način dijelom odgovorne za to što se mladi Srbi, prema istraživanju na Filozofskom fakultetu, osjećaju upravo najmanje integrirani na tom vukovarskom području. Je li to getoizacija?

Ne bih generalizirala, jer ne živim, nemam taj uvid. Takve škole su rezultat nekakvog dogovora i traženja međunarodne zajednice, ali ja jesam sklona većoj integraciji. Mislim da to nekakvo paralelno razdvajanje nije dobro. Naravno, razumijem i treba poštivati i pravo svih manjina na obrazovanje na njihovom jeziku i o njihovoj kulturi i tako dalje, ali treba i poštivati činjenicu da je ovo hrvatska država.

Razočarana u Vučića: Ništa nije napravio po pitanju nestalih

Treba li Hrvatska uvjetovati Srbiji daljnje otvaranje pregovora s Europskom unijom rješavanjem otvorenih pitanja, zakona o univerzalnoj jurisdikciji i na pitanje nestalih?

Ta će se pitanja svakako otvoriti u okviru određenih poglavlja, posebno poglavlja 23 i 24. Kao što znate, jedna sam od osoba koja inzistira na njihovom rješavanju mimo tog procesa, jer to su uostalom pitanja koja nitko drugi neće riješiti za nas, nego Hrvatska i Srbija. Tu je potreban dijalog, a za dijalog je potrebno dvoje. Iznimno sam razočarana što nema napretka po pitanju nestalih. Riječ je o obiteljima koje polako umiru, članovi tih obitelji, koji već godinama i desetljećima čekaju zatvaranje tog poglavlja svog života, jedan kutak, mjesto gdje mogu položiti svijeće, porazgovarati sa svojim najmilijima. To je po meni duboko humano i humanitarno pitanje i ne treba ga povezivati niti s univerzalnom jurisdikcijom niti s bilo čime drugime i rekla bih da postoji malo više političke volje i u Srbiji, reći ću to sad otvoreno, jer stavila sam u konačnici svoj politički kredibilitet u te odnose sa Srbijom i Vučićem.

Je li Vas Vučić preveslao po tom pitanju? Obećavao je veći napredak.

Ne bih rekla da je preveslao, ne volim takve izraze, ali da se ništa nije dogodilo, nije se ništa dogodilo. Mislim da je njegova namjera, kad je rekao da to želi rješavati bila iskrena, što ga sputava u ovom trenutku ne znam, ali to svakako treba riješiti.

Treba li i uvjetovati otvaranje ili zatvaranje tog poglavlja tim pitanjem?

Na ovaj ili onaj način će se to pojaviti, zato što strategija za proširenje, kao uvjet ulaska država naših susjednih na prostoru jugoistoka Europe, postavlja i rješenje bilateralnih pitanja. Bilateralna pitanja između Hrvatske i Srbije, osim pitanja granice, jesu i pitanja nestalih i pitanja arhiva, sukcesije, univerzalne jurisdikcije i tako dalje. I mislim da što se prije krene u njihovo rješavanje, da tim bolje, jer ne treba se nitko zavaravati da će izbjeći rješavanje tih pitanja, uostalom, Hrvatska ih je i sama morala riješiti i na tome ćemo ustrajati. Ustrajat ćemo, ustrajat ću i ja, zajedno u odnosu i prema Srbiji, ali isto tako i prema drugim kolegama iz Europske unije i iz Europske komisije. U konačnici, rješavanje tih pitanja jest na dobrobit građana i s jedne i s druge strane granice.

Jeste li zadovoljni, ministrica Pejčinović Burić je rekla da Hrvatska u ministarstvu ima ljude koji prate taj proces pristupanja Srbije Europskoj uniji. Jeste li zadovoljni kako se to radi?

Htjela bih reći da poglavlja 23 i 24 će ostati jako dugo otvorena. Sigurno će trebati godine dok Srbija ne ispuni uvjete. Tu je i pitanje statusa manjina i tako dalje. Ja razumijem da je samoj Europskoj uniji to jedan od prioriteta, rješavanje pitanja između Beograda i Prištine, odnosno Srbije i Kosova, pa čak i zbog činjenice da nekoliko europskih država još uvijek nije priznalo neovisnost Kosova i da bi rješenje tog pitanja zapravo uvjetovalo i rješenje nekakvog prijepora u okvirima same Europske unije. To jest bitno za stabilnost cijelog prostora, ali ne treba zanemariti druga otvorena pitanja. Hrvatska mora ustrajati u svojim nacionalnim interesima. Ja vjerujem u europski projekt, isto tako sam uvjereni transatlanticist, dakle vjerujem u NATO, ali prije svega moramo voditi računa, izvršavati, boriti se za hrvatske suverene nacionalne interese, koristiti apsolutno svaki forum i činjenicu da smo sada članica Europske unije kako bi se riješila preostala otvorena pitanja na korist naših državljana.

Postizborna previranja u Bosni i Hercegovini

Kako gledate na postizborna događanja u Bosni i Hercegovini? Prije svega na najave Milorada Dodika da bi Republika Srpska mogla proglasiti neovisnost.

Ne ohrabruje me to nimalo. Već sam dulje vrijeme zabrinuta zbog stanja u Bosni i Hercegovini i to neprestance ističem. Hrvatska će nastaviti, ostat će čvrsto na poziciji suverene BiH, teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti te države, ali isto tako nećemo odustati niti oko rješavanja onih pitanja koja su se očito otvorila i koja zapravo već tim puzajućim promjenama Daytonskog ugovora su dovela hrvatski narod u neravnopravnu poziciju. Dakle, nitko ne traži da hrvatski narod bude ravnopravniji, da tako kažem, od drugih, međutim, konstitutivnost tri naroda u BiH temelj je, odnosno, krov cijelog Daytonskog ugovora. I to nije neko dejtonsko načelo, ono je postojalo i prije, gdje su se priznavala tri jednakopravna naroda, primjerice iz Ustava iz ’63. godine pa nadalje. To nije ništa što je zastarjelo niti anakrono, to je jednostavno načelo na kojem funkcionira Dayton i uz onu obvezu koju imamo, temeljem članka 10 hrvatskog Ustava, pružati posebnu zaštitu i skrb Hrvatima izvan domovine, uključujući u BiH, koja je druga država hrvatskog naroda, imamo obveze i kao supotpisnica Daytonskog ugovora jamčiti njegovu punu provedbu.

Jeste li prigovorili Draganu Čoviću zbog njegova odlaska u Banja Luku na Dan Republike Srpske?

Ne, nisam se čula s njime. Ne mogu ja gospodinu Čoviću diktirati njegovu politiku. Ponavljam, BiH je suverena država i političari donose vlastite odluke, pa tako i gospodin Čović. Jedini kome on odgovara su njegovi birači.

Što za položaj hrvatskog naroda u BiH znači sad izbor Komšića i je li Čović kažnjen zbog tog prevelikog povezivanja s Dodikom?

Kad je riječ o izboru hrvatskog člana Predsjedništva, Hrvatska nikad nije ulazila u to tko će biti ta osoba i koje će biti političke orijentacije ili član koje stranke, to je na biračima u BiH da odluče. Međutim, ono što je vrlo jasno jest da hrvatski član predsjedništva nije samo po nacionalnosti Hrvat, već je on i politički predstavnik svojega naroda, jer to je temelj Daytonskog ugovora – konstitutivnost triju naroda. A kad tome ne bi bilo tako, kad istovremeno ne bi bio politički predstavnik svog konstitutivnog naroda, onda ne bi bilo ni potrebe da budu tri člana Predsjedništva, dakle, onda se ne bi birali na takav način. Hrvatski narod ima apsolutno pravo izabrati svog predstavnika. Na tome ćemo ustrajati. Naravno, zato smo govorili i o izbornim promjenama, jer i sam Ustavni sud BiH u prosincu 2016. godine, u slučaju Ljubić i ostali donio odluku o nekonzistentnosti, odnosno neusklađenosti izbornog zakona s Ustavom BiH, koji je aneks 4 Daytonskog mirovnog ugovora. Dakle, nije to nešto što je Hrvatska izmislila niti je to nešto što je osobito za Hrvatsku. Ima i drugih država članica koje na tome inzistiraju. BiH možda jest drugačija od većine europskih država po tome što se temelji na konstitutivnosti naroda i jednakopravnosti građana, međutim, nije izolirani slučaj. Pogledajmo Belgiju, državu koja funkcionira na taj način. Država u kojoj sam živjela tri i pol godine, koja je svoj federalni sustav ugradila u jedan moderni konsocijacijski model, gdje su priznate tri jezične zajednice koje funkcioniraju na taj način. I Švicarska isto tako može biti primjer toga. Očito je neophodno da sve strane u BiH, umjesto najava odcjepljenja i slično nastave razgovarati o tome kako će urediti BiH, jer moraju uostalom razmišljati o ljudima koji su ih izabrali, o budućnosti građana BiH, koji ne žele nikakve ratove, nikakvu nestabilnost. Svi oni, kao i mi, žele miran i siguran život, žele prosperitet, a Hrvatska će nastaviti apsolutno podupirati BiH na putu u članstvo Europske unije, MAP i sve ostalo što i sami građani BiH odluče i izaberu, ali će isto tako ustrajati opet i na ispunjenju svih kriterija.

“I dalje čvrsto vjerujem da Hrvatska može biti među najprosperitetnijim državama svijeta”

Vratimo se na izbore koji su pred nama. S čime ćete ići u izbornu kampanju, s obzirom da glavno obećanje s prošlih izbora o tome da će Hrvatska biti među najprosperitetnijim zemljama Europske unije i svijeta niste ispunili?

Ja i dalje vjerujem, čvrsto vjerujem da Hrvatska može biti među najprosperitetnijim državama svijeta i da nema nikakvog razloga da ne bude i to je ono što sam govorila u svojoj predizbornoj kampanji. Vjerujem da ćemo to ostvariti. Nismo na lošem putu, kroz ove četiri godine, bez obzira, kao što sam rekla, bilo je neplodnih razdoblja kad su se promijenile tri vlade, ali ipak od one crne situacije koja je bila kad sam stupila na dužnost 2015. godine, makroekonomski pokazatelji su se uvelike poboljšali, danas imamo rast od 2,8 posto, smanjuje se javni dug, država bi, da nije bilo problema Uljanika, opet bila u plusu. Nepobitno imamo još dosta problema, koji su pred nama, prije svega struktura našeg gospodarstva. Previše se oslanjamo na velike državne tvrtke. Uskoro ću otići u posjet Njemačkoj, gdje ću se susresti s udrugom malih i srednjih poduzetnika. Oko 90 posto njemačkog gospodarstva, dakle jedne velike, snažne Njemačke, temelji se na malom i srednjem poduzetništvu. Nadalje, trebamo izabrati model gospodarstva kakav želimo. Ovo sadašnje balansiranje između socijalne države, tržišnog gospodarstva, još uvijek nije iskristaliziralo gospodarski model koji bi nam odgovarao. Naravno, bitno je i vanjsko okruženje, ali bitno je i nastaviti raditi na eliminaciji korupcije, ali i na snažnoj reformi državne administracije. Vidim da državna administracija bilo zbog prevelike reguliranosti, bilo zbog nekakvih navika dosad previše zaustavlja poslovanje, često djeluje represivni aparat tamo gdje ne bi smjelo, nego bi trebala pomagati građanima u urednom poslovanju. Treba uskladiti školstvo s potrebama tržišta, kao što sam rekla, treba ga usmjeriti na način da obrazujemo samosvjesne mlade ljude, koji će znati mijenjati stanje oko sebe, kako na lokalnim sredinama, tako i buduće lidere države. Treba se usredotočiti na položaj naših umirovljenika, na to da branitelji budu i poduzetnici, da budu i lideri, oni su isklesali svoje sposobnosti u Domovinskom ratu, na kulturi međusobnog poštovanja, koja cijeni rad, odgovornost, zalaganje i etička načela više nego što se bavi raznoraznim aferama i pojavnostima u društvu koja treba biti predmetom istraga odgovarajućih institucija.

Leave a Reply

Your email address will not be published.