Paviljon Ekumena izveden je iz praiskonskih oblika galaktičke spirale u čijem je ishodištu, poput najsvetije relikvije, ostala sačuvana svjetlost velikog praska. To je prostor koji će nas dovesti do prozora na rubu svijeta s kojeg ćemo moći svoj pogled i svoje misli usmjeriti prema prizoru beskraja
Otvorenost, tolerancija i multikulturalnost često se navode kao temeljne odrednice riječkog identiteta, nešto s čim se građani Rijeke ponose i što oni izvan Rijeke ističu kao prepoznatljivost kvarnerske metropole. Ono što je također dio riječkog identiteta, a na što i nismo baš ponosni, su prazni, odnosno neiskorišteni prostori u samom središtu grada, prostori koji su zbog svoje nekadašnje industrijske ili lučke namjene otrgnuti od gradskog tkiva i kroz godine ispražnjeni od bilo kakvog javnog sadržaja.
Te dvije odrednice mogle bi se savršeno spojiti u Ekumeni – kapelici za sve ljude svijeta, jedinstvenom multikonfesionalnom paviljonu koji je baš za Rijeku osmislio proslavljeni hrvatski arhitekt Nikola Bašić i to kao dio fascinantnih idejnih rješenja nastalih u sklopu programskog pravca »Slatko i slano« projekta Rijeka 2020 Europske prijestolnice kulture.
Oživljavanje prostora
Naime, arhitekt Idis Turato kao voditelj tog pravca okupio je u svojevrsnom arhitektonskom laboratoriju neka od vodećih imena hrvatske arhitekture te nekoliko gostiju iz inozemstva i pozvao ih da promisle i osmisle neku drugu Rijeku i to kroz seriju privremenih instalacija. Cilj je da se intervencijama u javnom prostoru na potezu uz Rječinu, Mrtvi kanal, Deltu i Molo longo, taj isti prostor oživi i »vrati« građanima na korištenje. Na neki način, Turato i ekipa su pozvali hrvatsku arhitektonsku elitu i dali im smjernice i slobodu, ali su im uzeli ono zbog čega idejni projekti vrlo često ostanu samo idejni – novac. Poanta, dakle, nije bila u velebnim projektima koji zahtijevaju šeikove čekove za realizaciju, već u promjeni mentalnog koda kroz koji razmišljamo o gradu, u osmišljavanju intervencija i instalacija koje su u isto vrijeme izrazito atraktivne, primamljive i upotrebljive za građane i posjetitelje, ali ne zahtijevaju velika financijska sredstva ili kompliciranu izgradnju.
Kontemplativni prostor
Upravo takav je i projekt Bašićevog multikonfesionalnog paviljona; u vanjskom se dijelu taj paviljon jasno referira na kozmičku spiralu i veliki prasak nastanka svemira, dok su bjelina i jednostavnost njegove unutrašnjosti namijenjeni komunikaciji s unutarnjim i duhovnim.
– Gradeći Ekumenu, kontemplativni prostor za sve ljude svijeta, grad Rijeka pod tron europske kulture prostire multikulturni i multikonfesionalni sag. To je zalog ostvarene individualne i društvene slobode kojom je snažno određen sveukupni kulturni i urbani identitet grada. Duhovnost suvremenog društva iskazuje se u različitim oblicima socijalnih rituala. Potraga za spiritualnim iskustvima ne privlači samo vjernike. Ateistička duhovnost recentni je filozofski i kulturološki izazov. Opstanak u današnjem akceleriranom svijetu često zavisi o našoj sposobnosti povremenog isključenja iz tog sumanutog ringišpila. Zato u svjetskim urbanim ambijentima sve češće nalazimo izdvojena mjesta u kojima se čovjek može na trenutak zaustaviti, isključiti se, sabrati se, resetirati se ili se prepustiti kontemplativnim stanjima. U Rijeci to će biti paviljon Ekumena, izveden iz praiskonskih oblika galaktičke spirale u čijem je ishodištu, poput najsvetije relikvije, ostala sačuvana svjetlost velikog praska. To je prostor koji će nas dovesti do prozora na rubu svijeta s kojeg ćemo moći svoj pogled i svoje misli usmjeriti prema prizoru beskraja. Beskonačnu svjetlost sada ćemo doživjeti kao osjetilno iskustvo vječnosti, opisuje svoj projekt Bašić.
Zamislite samo kada u trenutku gradske buke i kaosa na području parkinga na Delti tijekom radnog vremena, uđete u tunel gdje nestaju i zvuk i svjetlo, pa prolaskom kroz potpuni mrak dođete u sobu koju ispunjava samo blještava svjetlost i ostanete sami sa svojim mislima ili molitvama i porukama upućenima kojem god Bogu ili nebogu želite i kao što i sam Bašić kaže, »resetirate se«. U današnjem svijetu takvo mjesto toliko je potrebno da sa sigurnošću možemo reći kako taj paviljon nikako ne bi smio biti privremen, već bi mu se bez obzira na EPK trebalo osigurati stalno mjesto.
Najbliže realizaciji
Kao što smo pisali, Bašićeva »Ekumena« samo je jedan iz serije radova osmišljenih kroz »Slatko i slano«, a koji su nedavno premijerno predstavljeni javnosti na izložbi u RiHubu, a ponovno će biti izloženi u prostorima Društva arhitekata Rijeka od 17. siječnja 2019. Iako je pitanje što će se točno od predloženih radova izvesti i u stvarnosti kroz 2020. godinu, Bašićev paviljon zbog svoje je jedinstvenosti i jednostavnosti vjerojatno jedan od onih koji su najbliže fizičkoj realizaciji. Doduše, gotovo svakome tko je imao prilike vidjeti radove pripremljene za ovu fazu projekta sigurno je žao što se neće realizirati svi osmišljeni radovi jer su, sasvim je očito, svi pozvani arhitekti upregnuli svoje kreativne snage kako bi našli odgovore na postavljene im zadatke, pogotovo pri direktnom povezivanju građana s prostorima ili sadržajima koje do sada nisu koristili, pogotovo ne u centru Rijeke. No čak i oni radovi koji se ne realiziraju tijekom 2020. godine ne gube svoju vrijednost, mogu ostati kao nasljeđe namijenjeno realizacijama u budućnosti ili biti putokaz za neke nove načine promišljanja grada.
– Zamislimo ove projekte kao neki privremeni Expo na kojem ćemo vidjeti kako zapravo drugačije može izgledati grad. Primjerice, multikonfesionalni paviljon na području Delte, bez obzira je li njegova lokacija bliže Exportdrvu ili Kontu, u kombinaciji s Mostom branitelja i Spomenikom slobode te planiranim parkom 3LHD-a stvara zaista predivan prostor u centru grada. Kroz sve te ideje, prepoznavajući načine raznovrsne prenamjene nekadašnjeg industrijskog i lučkog arhipelaga, pokazujemo moguće verzije obnove i oživljavanja ovih zona – objašnjava Turato.
Slatko i slano
Za one koje ne znaju, podsjetimo da je »Slatko i slano« jedan od sedam programskih pravaca unutar projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture čije su aktivnosti orijentirane na osmišljavanje i aktiviranje nedovoljno iskorištenog, a izuzetno zanimljivog i atraktivnog dijela u samom srcu Rijeke. Naziv pravca referira se na područje gdje se susreću slatka (Rječina) i slana (more) voda koje je u isto vrijeme i najvredniji, ali i za građana najmanje iskorišteni dio grada te velik prostorni i gospodarski potencijal Rijeke.
Inače, izložba »DeltaLab predstavlja Slatko i slano« na kojoj su predstavljeni svi radovi, će nakon RiHuba biti ponovno otvorena za publiku od 17. siječnja do 14. veljače u galeriji Društva arhitekata Rijeka, na adresi Dežmanova 2a. I dok budete razgledavali radove, sjetite se – i Eiffelov toranj postavljen je kao privremena atrakcija za potrebe svjetske izložbe.
BJELINA SPAJA RIJEKU I VENECIJU
Unutrašnjost multikonfesionalnog paviljona Nikole Bašića svojevrsni je citat instalacije američkog umjetnika Douga Wheelera koji je prije nekoliko godina »zabijelio« unutrašnjost venecijanske Palazzo Grassi. Wheeler je uz pomoć stakloplastike, LED svjetala i posebnih materijala stvorio ljusku koja je zamijenila dio zidova. Uz pomoć svjetla uklonio je sjene i izbrisao granice između površina stvorivši dojam beskonačnosti. Posjetitelji bi pri ulasku u atrij zapravo bili uronjeni u bjelinu, a svaki korak dalje tu je iluziju dodatno pojačavao, pogotovo kada bi se došlo do pozicije u kojoj bjelina pokriva cijelo vidno polje posjetitelja. U riječkoj verziji, ta bjelina služila bi kao prozor prema duhovnom.
»Tko je tko« u arhitekturi i dizajnu
Kao što smo spomenuli, na izradi projekata u sklopu pravca Slatko i slano angažirani su brojni domaći, ali i inozemni stručnjaci čija imena imaju itekakvu težinu pa popis angažiranih izgleda kao svojevrsna »who is who« lista domaće arhitekture i dizajna. Tu su 3LHD, Dinko Peračić, Svjetlana Despot, Studio UP, Damir Gamulin i Antun Sevšek, x3m, BIRO, Ana Boljar i Ida Križaj Leko, SKROZ, Iva Letilović i Igor Pedišić, Goran Stipeč Brlić i Sekcija mladih DAR-a, Bevk Perović arhitekti, Katušić Kocbek arhitekti i Rožić arhitekti, Tonči Čerina i Mia Roth Čerina, te Platforma 9.81. Naravno, akademik Nikola Bašić, koji je osmislio ekumensku kapelicu posebna je priča. Živuća legenda domaće arhitekture potpisala je brojne značajne projekte, a javnosti je vjerojatno najpoznatiji kao autor Morskih orgulja i Pozdrava suncu u Zadru ili Spomenika vatrogascima na Kornatu. Dobitnik je mnogih strukovnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i brojnih priznanja i odlikovanja.
Autor: Jasmin Đečević,
