FEDERICA GAIDA žena brojnih domovina, identiteta, kultura i jezika. Govori talijanski i engleski kao materinje jezike, potom francuski, portugalski, španjolski, njemački, a uči i arapski. Hrvatski nešto razumije, ali ne govori ga, jer u Krnici, gdje tolike godine dolazi, sporazumijevala se na talijanskom i engleskom jeziku

Život piše zanimljive priče, romane, gdje životne okolnosti odvode protagoniste tih priča diljem svijeta, a jedna od tih priča odvija se na relaciji Krnica-Verona-Rim-Libija te još drugdje diljem svijeta.

Tereza Brun rođena je 1915. godine u Krnici, gdje je i odrasla. Potom se zaljubila u Talijana porijeklom iz Verone gdje je otišla i tamo su zasnovali obitelj. Njezina se kćerka udala za Nijemca iz Poljske koji je bio vojno lice i radio u američkim vojnim bazama. Iz tog braka rođene su četiri kćeri, koje su s bakom, djedom i roditeljima provodile ljetne praznike u Krnici. Tereza je tu dolazila ljeti gotovo do smrti, a umrla je prije nekoliko godina u dubokoj starosti. Terezine unuke nastavile su tu dolaziti s vlastitim obiteljima.

Jedna od tih unuka je i Federica Gaida. Diplomirala je međunarodne odnose, a potom doktorirala afričke studije, uz brojne druge studije, specijalizacije i tečajeve. U mladosti je nastupala kao pjevačica te pobijedila je 1987. godine u kategoriji mladih nada na čuvenom Festivalbaru, jednom od najpoznatijih pjevačkih festivala u naših susjeda.

Riječ je o ženi brojnih domovina, identiteta, kultura i jezika. Govori talijanski i engleski kao materinje jezike, potom francuski, portugalski, španjolski, njemački, a uči i arapski, za koji kaže da se može naučiti samo uz konstantnu vježbu te ako ga se ne prakticira puno je teže sporazumijevat se. Hrvatski tek nešto razumije.

U Italiji, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji pokrenula je projekt besplatnih novina za izbjeglice, prognanike, migrante i doseljenike iz afričkih i arapskih zemalja, čija je glavna misija pomoći ljudima u tuđini.

Brojni jezici

  • Zahvaljujući pokroviteljima objavljujemo novine za strance na sljedećim jezicima: albanskom, rumunjskom, bugarskom, pakistanskom, indijskom, arapskom, filipinskom, ukrajinskom, španjolskom i bengalskom, te na engleskom i francuskom za one s afričkog kontinenta. Tu ih obavještavamo o raznim zakonima, emigraciji i donosimo čitav niz vijesti. Novine objavljujemo online, ali i u tiskanom izdanju, financiramo se zahvaljujući oglasima, a posebnost tih novina je da, uz nekoliko suradnika, volontera, te nešto studenata, novine rade sami migranti, svatko prema svojim mogućnostima. Veliki je to i značajan projekt, tu treba uložiti puno vremena, raznoliki su to jezici, treba pronaći suradnike koji dobro vladaju tim jezicima. Koliko se često novine tiskaju na pojedinim jezicima ovisi o nizu faktora i trenutnih mogućnosti. Za sada su te novine dostupne samo u velikim gradovima kao što su Rim, Milano, Torino i Napulj. Surađujemo sa zajednicama migranata i izbjeglicama, a veliki smo posao odradili i u Njemačkoj s tim izdanjima. Nije lako, treba uložiti puno vremena, truda, energije i entuzijazma. Mislim da mi je u svemu tome pomogla činjenica da se toliko naroda, jezika i kulturi nalazi u DNK-u moje obitelji. Baka Teresa, Krničanka, imala je i nešto crnogorske krvi, a dio rođaka bio je i iz Manjadvorca. Zbog očeva posla puno smo putovali, živjeli malo u Americi, pa u Italiji, pa opet u Americi, tako da smo svi mi Italoamerikanci. Sporazumijevamo se međusobno govoreći talijanski i engleski, a ocu je materinji jezik njemački. Sve je to uvjetovalo da krenemo takvim stopama.

Govoreći o projektu novina za strance, istaknula je da je riječ o složenom i zahtjevnom poslu, i po organizacijskom pitanju i što se tiče same koncepcije, a u sve je to krenula da bi pomogla ljudima koji su se našli u tuđini bez pomoći i podrške i kojima je svaki savjet dobrodošao.

  • Nije lako biti stranac bez igdje ikoga, a taj smo projekt započeli puno ranije, godinama prije tog velikog vala migracija koji se odvija posljednjih četiri-pet godina. To je projekt koji traje već petnaestak godina, a desetak godina većim intenzitetom, ističe.

Federica je živjela u Americi, Italiji, Izraelu, Velikoj Britaniji, na Zelenortskim otocima, a sada pomaže sestri u radu sa žrtvama razornih zbivanja u Libiji, a rade i sa žrtvama nasilja, bivšim ratnim zarobljenicima, žrtvama seksualnog nasilja i drugih vrsta zlostavljanja diljem svijeta.

  • To nije nipošto lagan posao, iako smo u 21. stoljeću te premda su civilizacijski dosezi po nečemu visoki, s druge strane, svugdje ima toliko razaranja, nasilja, stradavanja, zla, žrtava, čovjek ne može ostati ravnodušan prema svemu tome. Interes za afričke probleme i studije javio se kod mene u mladosti, možda i iz razloga što sam toliko putovala, obilazila, upoznala toliko ljudi različitih nacija, s raznim problemima, životnim pričama i drugim. Inače, ranije sam se bavila raznim vrstama umjetnosti. Pjevanje je bila moja velika strast i sada moja 14-godišnja kćerka niže uspjehe u pjevanju, a sin, koji ima 12 godina, svira violinu. Radila sam i kao manekenka, radila poslove odnosa s javnošću i u vinskim tvrtkama, no sada sam, već nekoliko godina, pronašla svoj životni i stvaralački put upravo u tim vodama, ističe Federica Gaida koja stalno traži nove izazove, nove životne mogućnosti rada i djelovanja.

Svestrana umjetnica

Govoreći o svom odnosu prema Krnici, veli da je Krnica dio nje, njezinog života, odrastanja, mladenaštva, uspomena na baku, iako je u biti, što se tiče karaktera, domovine i pojma doma – lutalica i stalno traži nešto novo i drukčije.

  • Teško je reći gdje je moj dom, je li je to Verona, mjesto gdje sam živjela s roditeljima, Rim, gdje sam s obitelji, Krnica kao povratak korijenima ili sva mjesta gdje sam kraće ili duže živjela, teško je i nezahvalno reći. No, sve me to navelo da budem kakva jesam i da se bavim onime čime se bavim, zaključuje Federica Gaida.

autorica Vanesa BEGIĆ, glasistre.hr