Hrvatska književnost 17. i 18. stoljeća dala je značajna dramska i epska djela, te pjesmarice i svojevrsne povjesnice omiljene u narodu.
U 17. stoljeću dubrovačka književnost dosiže nove vrhunce s IVANOM GUNDULIĆEM (Dubrovnik, 1589. – Dubrovnik, 1638.) čija je drama u stihu “Dubravka” izvedena 1628., te JUNIJEM PALMOTIĆEM (Dubrovnik, 1607. – Dubrovnik 1657.), autorom najstarije hrvatske povijesne drame. U 18. stoljeću hrvatski sjever daje snažnu književnu osobnost – ANTUN KANIŽLIĆ (Požega, 1699. – Požega, 1777.) piše stihovanu pripovijest o svetici iz Palerma “Sveta Rožalija”. U Dalmaciji stvara FILIP GRABOVAC (Podosoje kraj Vrlike ?, 1697. ili 1698. – Santo Spirito kraj Venecije, 1749.), čiji je “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga” zbornik u stihu i prozi namijenjen neuku puku. Nasljeđuje ga ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Brist kraj Makarske, 1704. – Zaostrog, 1760.) s djelom “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” inspiriran poetikom narodne pjesme. Slavonac MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ (Davor, 1732. – Vinkovci 1798.) piše satiričko-narativni spjev “Satir iliti divji čovik”, a njegov mlađi suvremenik TITUŠ BREZOVAČKI (Zagreb, 1757. – Zagreb 1805.) daje dragocjen doprinos hrvatskoj komediografiji djelima pisanim kajkavskim narječjem, “Diogeneš” i “Matijaš grabancijaš dijak”. Autori su to čija djela interpretira (prerađuje, prepričava) Hrvoje Hitrec u “Pričama iz hrvatske starine.” U nakladi AGM-a objavljene su već knjige istoga autora – “Najljepše priče hrvatske renesanse” i “Priče iz Držića”. Napomenuti je da se u “Pričama iz hrvatske starine” ne nalazi preradba Gundulićeva “Osmana”, koja je objavljena kao zasebna knjiga.
