“Vlastita soba” (1929), po žanrovskom određenju koliko esej o ženama u književnosti toliko i modernistička pripovjedna proza o autoričinoj utopijskoj maštariji, najutjecajniji je tekst dvadesetostoljetne feminističke književne kritike.
U feminističkom eseju Vlastita soba, temeljenom na predavanjima koje je održavala na fakultetu za djevojke, navodi da “žena mora imati vlastiti novac i sobu ako želi pisati fikciju”.
Velik dio svog života Virginia Woolf posvetila je razmatranju položaja žene u viktorijanskom društvu. U njezinim romanima žene su pripadnice srednjeg i višeg društvenog sloja, koje iako žive u harmoničnim odnosima-braku, zapravo su duboko neispunjene i osamljene zbog toga što im je dodijeljena društvena uloga.
Njezino krhko psihičko stanje, depresija i početak Drugog svjetskog rata naposljetku su je doveli do samoubojstva. Jednog travanjskog jutra napisala je oproštajno pismo svom mužu u kojem je navela: „Ne mislim da su dvoje ljudi mogli biti sretniji nego što smo to bili mi.“
Virginia Woolf napunila je džepove svojega kaputa kamenjem i skočila u rijeku. Tada je imala 59 godina.