Treba li Hrvatska financirati školovanje kadra za bogatije zapadne zemlje ili bi trebala tražiti vraćanje školarine od svih onih koji nakon završenog fakulteta odlaze u inozemstvo? Može li ta mjera zaustaviti iseljavanje najobrazovanijih?
O tome su “U mreži Prvog” jutros govorili rektor pulskog sveučilišta Alfio Barbieri, prodekan osječkog Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Ivan Miloloža, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti Igor Radeka te član Studentskog zbora Medicinskog fakulteta u Zagrebu Deni Rkman.
Moramo voditi računa o društvenim potrebama jer mi školujemo ljude za potrebe našeg društva. Jer sada školovati osobe, a da te iste osobe odlaze u inozemstvo, mi ostajemo bez odgovarajuće skrbi. Bez ozbira je li to medicinska ili neka druga skrb. Prema tome u tom smislu treba zagledati, ne kao nekakva represivna kažnjiva mjera protiv naših sunarodnjaka, nego kao jedna zaštitna mjera da zaštitimo one koji ostaju ovdje, a kojima je potrebna određena skrb. Na primjer misleći evo u bolnicama – ljudi ostaje bez adekvatne liječničke skrbi. U tom kontekstu zaštitimo ljude. Ja sam to zamislio prvenstveno tako da ostavimo poticajne mjere od strane države koja se svakako mora aktivnije u to uključiti, istaknuo je Barbieri.
Najčešće lokalne zajednice nude mladima da ostanu u njihovom području.
– Može se vjerojatno na više načina. Jedan od načina bi bio zajedno sa studentima sklopiti ugovor i znači mogao bi biti tripartitni ugovor između institucije, ministarstva, tu je i student. Obvezuje ga se da student mora raditi određeni broj godina u Hrvatskoj. Da li će to biti koliko traje studij ili duplo više od toga, to je stvar o kome treba razmisliti. Ali ja sam svojevremeno isto bio stipendist, npr. poduzeća Uljanika u Puli i tada smo dobivali stipendije, ali isto tako smo se obvezali raditi duplo više od onoga što smo mi dobivali te stipendije. Prema tome u tom kontekstu treba sagledati i, kažem, moramo zaštititi ovu kategoriju ljudi. S druge strane mislim da država se mora aktivno uključiti u tome. Ljudi ne mogu ostati eventualno ovdje u zemlji, a da nemaju posla. Moraju ga imati, a ako ga nemaju onda tu mora država intervenirati. Na koji način? Pa evo davanjem određenih subvencija. U Italiji je donesen zakom o dohotku o državljanstvu. Tako da svi će ga dobiti ako ne uspijevaju naći određeno vrijeme, godinu dana, koliko, posao. U slučaju da odbiju taj posao jednostavno će oni to izgubiti, takvo pravo. Na taj način mislim da bi trebalo i tu sagledati. Vidite koliki su to novci. Ali više od tih novaca, nedostatak kadra koji treba. Bez adekvatnog kadra nema razvoja, nema ništa. Ljudski je kapital najvredniji element za razvoj jedne zemlje. Mi smo mala zemlja, malo ljudi. Nedostatak bilo koga se osjeti, istaknuo je Barbieri.
– Ja ne bi podijelio državu i privatnu uopće na dvoje, već u principu nemojmo zaboraviti mi smo izašli baš iz tog sustava gdje je bilo podijeljeno državno, privatno nije postojalo. Znači ako se ekonomski i razvojno nastupa onda tu nema podjele. Pa i privatnici su građani te vlastite države, mora biti odgovornost identična. I države prema onom svom građanu kao i što u poslodavstvu ili u školstvu mora biti odgovornost privatne osobe prema tome. I apsolutno se mora ponašati na taj način, ali ne sa bazom. Kad privatnik ovako nastupa i zahtijeva, tu ga ova država ne bi trebala zastupati. Naravno da je država u socijalnom efektu takva, štiti i sposobne i nesposobne i zdrave i bolesne i sve ostalo. Ali mora postojati odgovornost za ono što država izdvaja za društvo. Mora postojati s druge strane adekvatna odgovornost tog istog korisnika društva prema toj državi. I apsolutno se potpuno slažem sa gospodinom rektorom, ljudski potencijal je najveće bogatstvo jedne zemlje. Mi nemamo 30 ili 50 milijuna ljudi. Nije identična pozicija kada 10% iz neke velike populacije ode ili kada ode iz male. Mi smo mala populacija. Kada pogledate, dovoljno je samo proći kroz naše krajeve gdje nema rasvjete tokom noći. Ljudi se isele masovno i to dominantno iseljavaju visokoobrazovani. Jednostavno pozicija je vrijeme da se počne razmišljati upravo na takav način. Da se jednostavno mora naći način, oblik i organizacijski provesti taj oblik u obrazovanju da država jednostavno mora zahtijevati i povratan efekt od onog što ulaže u nešto što je već iz državnog proračuna i svega ono što je društveno bogatstvo dato korisnicima tog istog, rekao je Miloloža.
Školovanje jedne osobe od osnovne škole do fakulteta košta otprilike pola milijuna kuna. To je i daleko više ako se govori o studentima medicine.
– Pa to je kao statistika. U principu kada statistika, brojka, zbroj različitih podataka koji dadu jednu cifru i ostalo. Naravno da je nemoguće poredati u troškovnom smislu studente od nedruštvenih znanosti gdje iz objektivnih okolnosti nema od početka onako školovanja na fakultetu, bilo kojeg fakulteta društvenih znanosti, pravnog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog. Manji su izdaci zbog tehničkih pomagala koji su potrebni studentima. Kod medicine i globalno ne samo medicine, već kompletno medicinske struke od farmakologije, stomatologije, medicine, veterine do možda malo manje strojarstva, brodogradnje i ostalog su strahovito veći izdaci za baš upravo studente i u studentsko obrazovanje kroz školovanje, rekao je Miloloža.
Na pitanje koliko košta 6 godina medicine, Miloloža je rekao da je teško izračunati točno.
– Ali ako ste rekli da košta pola milijuna uopće, onda to morate sigurno pomnožiti barem sa 2 da bi došli do adekvatne mjere, tvrdi.
Računa se da otprilike da 8 tisuća eura košta jedna godina visokog obrazovanja.
– To je sigurno dva puta više u odnosu na ove struke koje smo naveli. Pa pogledajte koliko se mora izdvojiti samo za recimo studij medicine ili studij stomatologije, u tehnička pomagala, u lijekove, u sve ono gdje se mora jednostavno obaviti praksa. Nije isto studirati ekonomiju koju sam ja studirao ili završiti medicinu, kirurgiju ili nešto slično. Izdaci za potrebe takvog educiranja i obrazovanja nisu identični, rekao je Miloloža.
Član Studentskog zbora Medicinskog fakulteta u Zagrebu Deni Rkman komentirao je novi prijedlog.
– Kada se svako malo ovakve izjave pojave u medijima, one izazivaju u studentskoj populaciji jednu negativnu konotaciju, odnosno vjerujem da represivne mjere na ovaj način nisu rješenje za zadržavanje mladih u Republici Hrvatskoj. One ne predstavljaju neko dugoročno i u potpunosti kvalitetno rješenje. Ne daju stimulirajuće i motivirajuće poticaje i okolnosti da bi najobrazovaniji kadar ostao u ovakvim okolnostima i uvjetima u Hrvatskoj. A ono što je još važnije, a htio bih izdvojiti, odlazak mladih pa tako i fakultetski obrazovanih ljudi je posljedica. Mi ako želimo stvaran problem riješiti, moramo se vratiti do uzroka i njime se baviti. A sve ostalo je gašenje požara i polovično davanje rješenja za ovakvu situaciju koju mi imamo, a svakako je alarmantna jer ovim tempom svake godine će napuštati Hrvatsku i napušta sada već oni ljudi koji bi trebali biti nositelji promjena u Hrvatskoj, a nemaju dovoljno ni prostora ni mjesta za ispunjavanje u potpunosti svojih kapaciteta. I mi se moramo fokusirati na druge odnosno stimulirajuće poticajne mjere koje su određene lokalne zajednice pokušale onako natuknuti – hajmo nešto napraviti. Mi moramo na razini države imati jasan konsenzus kako ćemo tijekom idućih 5, 10, 20 godina zadržati mlade i onaj najkvalitetniji kadar da ostane ovdje i bude nosioc daljnjih promjena, istaknuo je Rkman.
Rekao je i kako on vidi koje bi bile mjere.
– Znači, u prvome redu kada pričamo po završetku fakulteta, znači adekvatno zapošljavanje u struci u realnom nekom vremenu po završetku studija. Rješavanje stambenih pitanja, dobre pronatalitetne mjere za mlade parove, davanje povoljnijih stambenih kredita za mlade ljude koji se žele doseliti u određene krajeve za koje je nekad vrijedio zakon o posebnoj zdravstvenoj skrbi. Međutim, što se tiče mladih to sve nisu krajnja rješenja. Vjerujem da nas puno više muči jedan drugi problem koji zahtijeva puno više energije i vremena i da svi dionici sustava sjednu za stol i vide kako to riješiti. A to je povratak povjerenja mladih u sustav. Često se ta rečenica provlači kao neka polufloskula povjerenje u sustav. Ali je realno danas da mladi nisu zaiteresirani onoliko koliko bi trebali biti za uređenje društva kao što bi mogli i kao što bi trebali biti jer itekako imaju što doprinjeti i dati. I dok god se mi ne pozabavimo tim osnovnim problemom, rješavanje klime koja vlada u društvu, ovo su sve nažalost polovične mjere gdje mi pokušavamo preko leđa drugih riješiti naš onaj kronični problem koji se u srži nalazi, istaknuo je Rkman.
– Vjerujem da puno mladih razmišlja o odlasku pa tako i ja. Svakako razmatranje opcija koje se danas nude u Europskoj uniji koje smo mi dio danas su bezbrojne. I ovdje sada kada odemo na drugu stranu, mislim da uopće nije problem odlazak mladih van. Problem je njihovo ne vraćanje nazad. Znači čak mislim da bi država i trebala u određenim mjerama poticati odlazak mladih vani. Usavršavanje u centrima i mjestima gdje oni mogu dodatno svoje znanje i vještine unaprijediti i mi moramo razmišljati kako te mlade ljude vratiti nazad i njihovo znanje i iskustvo upotrijebiti na dobrobit cijele zajednice. Ja vjerujem da se više tu krije taj problem nego puko odlaženje mladih van, dodao je Rkman.
– Ma gledajte, država ne može poticati odlazak mladih ukoliko ne poduzme određene mjere. Pa ne može nitko otići van da neće se zaposliti ili dobiti stimulans za odlazak negdje van. Ta mjera počinje ispočetka, od početka obrazovanja. Znači od početka možda, ako ne srednjeg onda fakultativnog obrazovanja. Naravno da ako se ide van, onda se opet odlazi u stipendije i ostaje. Pa imamo iz vlastitih životnih iskustava kako naši mladi odlaze. Podvode nam mlade ljude davajući im stipendije na određeni broj godina školujući na doktorskim studijima, ali zakon nakog toga morate odraditi minimum 50% više vremena nego što je taj studij trajao. Ako studij doktorski traje u bilo kojoj zemlji svijeta, znam iz osobnog i vlastitog iskustva, tri godine, morate odraditi 4 i pol godine. Dobit ćete besplatan studij ali ništa se ne dobiva besplatno na svijetu. Nitko vam neće dati ništa besplatno, reći na lijepe oči. Ovaj problem je jednostavno riješiti na kraju. Ne može se reći na kraju godine, ne smijete vi kada završite na kraju pete ili šeste godine, ovisno u kojoj ste obrazovnoj strukturi, ne smijete otići van ali se to mora predvidjeti na početku školovanja kroz određene mjere, kroz stipendije koje nisu velike. Skuplje košta čovjek na burzi u 6 mjeseci nego što košta stipendija kroz par udruga koje sam ja član, Udruga prsten izdvajala je gotovo 30 stipendija na razini godine. Mi kada bi uzeli troškove studenta u Zagrebu, a prosječan grad najskuplji u Hrvatskoj je Zagreb, kad podvučete crtu vidite da to nisu velike mjere, da to nisu ni velika čak izdvajanja. Kada bi se napravio taj triparitetan odnos koji je rektor rekao upravo malo prije između studenta, korisnika, bilo to država ili bilo to privatan sektor i ugovorio nekakav ugovorni odnos kroz stipendiju. Pa gledajte mi danas nemamo radnih mjesta, imamo 63 tisuće novih dozvola koje su za zapošljavanje uvedene. Pa pogledajmo u tom pravcu samo, istaknuo je Miloloža. HRT, Pixabay Images
