Prenosim vam jedan tekst-komentar objavljen na stranici Dulist.hr gospodina Marka Mujana iz Dubrovnika. Upoznali smo se na početku Domovinskog rata u Dubrovniku i prošli smo zajedno dosta toga, ali on je istinski hrvatski borac i domoljub nastavio borbu pisanjem u Dubrovačkom listu te kroz udrugu “Srđ je naš” bori se protiv otimačine i pljačke hrvatske imovine i “resursa”. Nakon više od 20 godina objedinio je posvađane i rascjepkane dubrovačke branitelja i stavio ih u jednu zdravu i smislenu poziciju.

Ništa nije nemoguće, kažu čovjek sve može, ali sustav je izokrenut i, umjesto za ljude, radi za pojedince, koje vežu osobni interesi, a za njih rade sve strukture, institucije, administracija, pojednostavljeno plaćeni profesionalci, a i svjesni plaćenici.

Svi pokazatelji o tome govore, to nas vodi u nesigurnost, iskazuje se u iznimnim stanjima kroz pogubnost, ali u korumpiranoj, nepotističkoj i sve manje demokratskoj Državi, koloniji EU-Ropske nitko nije korumpiran dok ne leži u zatvoru zbog toga, i ne oduzme mu se sve što je ‘stekao’, a da ne može dokazati porijeklo imovine.

Od prljavih konstruktora Novoga svjetskoga poretka ne samo da uče, pretendenti za ulazak u njihovo kolo se i ističu. Hrvatski prosperitet i napredak je na dnu EU-Ropskih ljestvica.

U međuvremenu mi, ma kakvi mi…? Oni! kupuju preko trideset godina stare borbene zrakoplove Narodu, a što za uzvrat sebi? Sebi kupuju, sve redom, nova novcata osobna vozila, nama?

Agrokor je riješen uspješno tako da ga više nemamo. Lako što nemamo trgovine u našim rukama ali nemamo ni ono što je posjedovao ili imao pod koncesijom. Sve je to prošlo kroz prste i težačke ruke, kao i brodogradilišta kroz ruke radnika. Građeno trudom, znojem i suzama, branjeno krvlju i po tom hranilo na tisuće i tisuće usta. I na čemu smo sad?

Kako li su tek Oni potkoženi, kad im golobrada djeca imaju kuće, stanove, hotele, apartmane, i dva tri brza bolida na četiri i dva kotača. Bogati dvadesetogodišnjaci, upregnuti iz ničega u nešto, proizvode zlo jednako kao i frustrirani frajeri što mlate djevojke u nedostatku dostojnijih i ravnopravnijih. Sve je to ta ‘nova’ kultura, koja će se najprije pozabaviti psovkom na društvenim mrežama, i stavovima, a kad ugrade čipove i dobro procijepe, kurakuraju, duginim bojama pituraju djecu, i misli će doći na red.

Pošao bi u dugo, kad bi otvorio nama pogubne, a Euniji i njezinim slugama (koje služe samo sebičnima sebi), teme o Srđu, ili o upornom guranju brze ceste i vijadukta preko izvora Omble od strane odhrvaćene, europeizirane Županij, koja je stala protiv Grada i Građana. Nije ni drugdje bolje.

Oni tako samo slijede Glavu, jer ako otvorite stranice Vlade RH i Ministarstava vidjet ćete svašta, od hrvatskoga grba, do onoga crveno bijeloga, crno bijeloga, pa zatim stiliziranih kockica pa nekakvih zareza u čuj Ministarstvu, piše, hrvatske kulture, Ministarstvo obrane ima svoj amblem, na stranicama Fine na dnu je istaknuta samo EU zastava… Hrvatsku narodu banku simboliziraju nekakve stupići i greda, dobro, za nju kažu da i onako nije hrvatska. U stilu igre, pogodi tko sam to stvarno, samo nam još nedostaje ono jedno ‘nevidljivo’, uvijek budno, oko slobodnih zidara.

Vratimo se mi sustavu i njegovim ‘proizvodima’, a vjerujte teško je savladati u sebi nemoć i tugu pa progovoriti o posljedicama, koje nam se ‘bespomoćnima’ pred očima događaju, a za sad su slučajevi.

Što se dogodilo u Platu osim tragedije. Događa nam se gubitak Hrvatske i njezine uloge u najvažnijim procesima. INA nije hrvatska, HEP-ova politika ograničena na ono što je preostalo u našim rukama. Dobrim dijelom privatiziran, HEP je distribucija. Skupu struju vjetroelektrana plaćamo strancima, trošili je ne trošili.

U Dubrovniku smo trebali zadužiti sebe i Hrvatsku za nama nepotrebnu i moguće pogubnu hidroelektranu. I ne samo moguće, jer se, s vremena na vrijeme, voda za piće distribuira, kao u ratnom ili izvanrednom stanju.

Zbog nekakvih imovinsko pravnih odnosa u kojima je Grad Dubrovnik vlasnik, tobožnji investitor zahtijeva da se napravi novi, a sruši ‘stari’ Toranj odašiljača i veza na Srđu.

Potkopava se, jamlja, zbog nagrada pohlepnim pojedincima, narod kasnije plaća odštete s kamatama. Zrakoplovi se voze u kamionima umjesto da lete, i piloti (neki) zadovoljni, nagrađeni i napredovali, bez da lete zrakom, podržavaju igru sa sudbinama onih, koji dolaze, a trebali bi letjeti na starim kramama što srećom svjesni među saveznicima ne odobravaju.

Zanima me je li predviđena mogućnost požara, poplave i inače izvanrednih događaja u hidroelektranama, kakva je i ona u Platu. Ako jest, koji je postupak u takvim okolnostima. Postoje li propisani standardni operativni postupci za sve izvanredne situacije. Ako postoje tko je nadležan u takvim slučajevima.

Kad je posljednji put Načelnik Policije ili čelnica DUZS-a bila u elektrani, pripadnici posebnih i specijalnih snaga, civilne zaštite, vatrogasaca, oružanih snaga. Samo nemojte reći da je to državna, vojna ili nekakva HEP-ova tajna.

Prema svim do sad, javnosti iz tiska dostupnim informacijama, grubo rečeno, tragedija je bila ‘planirana’.

Naime, mogućnost onoga što se dogodilo bila je izvjesna, i za to zaključiti ne treba puno pameti. Nije ovo ni prvi ni posljednji slučaj, prema tome, mudrosti je put bio otvoren za donošenje zaključaka i kvalitetnijih rješenja. Mudrost ne živi sutra bez pameti od jučer, s toga se treba nadati učenju na iskustvima, i tako ubuduće sačuvati ljudske živote.

Načina sigurno ima puno, najgore kad su oni samo teoretska mogućnost bez pokrića. Tehnika, koliko god bila sofisticirana, može zakazati, a čovjek niti ne mora, jer u ovakvim slučajevima danas je trebalo bilo jučer, ali kad već nije. Neka bude Sutra.

Napisao: Marko Mujan, mag. pol.

Priredio za objavu: Slavko Katić

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.