U današnjem političkom trenutku postaje očito da se brojni politički izabranici razjedinjenoga i zbunjenoga hrvatskoga političkoga tijela više brinu za svoje povlastice nego za načela i programe političkih stranaka na čijim su listama izabrani.

To potvrđuju sve učestalija napuštanja vlastitih stranaka i »udomljavanje« u donedavno njima ideološki i svjetonazorski protivničkim strankama. Većina takvih prebjega pokušava opravdati promjenu svojega »političkoga dresa« tobožnjom skrblju za opće dobro ili samo zbog nekoga opet tobože načelnoga neslaganja o načinu rješavanja pojedinačnoga prosvjetnoga, mirovinskoga, zdravstvenoga, proračunskoga ili drugoga pitanja. Neki se čak pokušavaju opravdati nejasnim frazama: »Natjerale su me životne okolnosti« i slično. Neki pak, poput bivše SDP-ove zastupnice, smatraju da nisu ništa dužni svojim dosadašnjim strankama, pozivajući se na dobiveni broj tzv. preferencijskih glasova koji bi trebali biti dokaz posebne naklonosti birača samo prema njima. Zaboravlja pritom da je ipak izabrana zahvaljujući svomu položaju na izbornoj listi svoje dosadašnje stranke. Neki se pak opravdavaju posebnom brigom za interese lokalne zajednice. Međutim, ostaje činjenica da su svi oni samo prebjezi, koji su prebjegli u suprotan tabor. Iznimka je samo zastupnik SDP-a koji je napustio svoju stranku iz načelnih razloga, a nije pristupio nekomu drugomu protivničkomu taboru. On se jedini može smatrati disidentom (otpadnikom) jer se samo odvojio od onih s kojima se do sada slagao, što može biti i moralan čin. Dakle, bitna razlika između disidenta i prebjega u nemoralnosti je prebjega. Ipak, najdalje je otišao zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini iz HSLS-a, koji kao svoje opravdanje nudi činjenicu da mu kao Zagrepčaninu ne će komandirati netko s prezimenom koje nije zagrebačko. Neizravno je uvrijedio i svojega gradonačelnika, koji također nije rođeni Zagrepčanin, što je možda naknadno shvatio. Međutim, koliko god navedeni nemušti razlozi bili više ili manje uvjerljivi, kao i naknadna ispričavanja, ostaje činjenica da je politička nekultura hrvatskih političara svih razina u porastu, a moral u padu.

Država ne smije postati »vlasništvo« političara
Stranački čelnici čije stranke napuštaju prebjezi često pogrješno reagiraju. Napadaju stranke »udomitelje prebjega« i njihove čelnike, kao da su oni krivci za tu pojavu, umjesto da preispitaju svoje pogrješne procjene svojih otpadnika, odnosno da promijene svoju unutarstranačku politiku.

Mnogi koji su naivno vjerovali u političko poštenje, zakonodavnu moralnost i osjećaj za pravdu svojih izabranika vlasti sada su zbunjeni. Jasno je da država ne smije postati »vlasništvo« političara, koji ne smiju prati ruke odbijanjem osobne odgovornosti. Mnogo se političkih obećanja nije ostvarilo ili je ostvareno samo djelomice. Tako se ne može samo zahtijevati i uvoziti potrebna radna snaga (naravno jeftina) te se hvaliti otvaranjima prema slobodnim tržištima rada ako se nasuprot toga broj korisnika socijalne skrbi povećava. Nije ispravna politika ako se danas zbog potreba štednje, odnosno neimaštine, reklamiraju razne humanitarne akcije prikupljanja pomoći za pojedine ekstremne pojave socijalne ili zdravstvene ugroženosti te se tako posredno »iznuđuju« milodari, umjesto da se državno i pravno reguliranom društvenom solidarnošću rješavaju pojave socijalne izoliranosti siromašnih i bolesnih. Takva rješavanja pojedinih ekstremnih slučajeva, iako su za pohvalu, ipak su preusmjeravanja, odnosno skretanja od rješavanja problema općega dobra svih građana.

Političari svoj nemoral i svoju osobnu pojedinačnu odgovornost za promašaje i nepravde pokušavaju opravdavati općim stanjem u društvu u cjelini, ne smo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, a to nije opravdanje. Prema njima ispada da smo svi krivi, da je kriva država i lokalna samouprava, samo ne oni. Dakle, odbacuju mogućnost vlastite individualne odgovornosti. Ljute se na kritiku, a na neugodna pitanja odgovaraju napadačkim protupitanjima. Zato ih valja podsjetiti na izreku Tacita, pravnika iz doba staroga Rima u početku kršćanstva, koji je bio i političar (senator) i povjesničar, a koji je prije gotovo dvije tisuća godina rekao: »Tko se ljuti na kritiku, pokazuje da ju je zavrijedio.«

Hrvatska pati od posljedica »političke volje« koja se stalno provodi novim strategijama razvitka, socijalnim, mirovinskim, školskim i inim reformama, promjenama zakona i drugih propisa u stilu »krpanja«, što ne vodi k ostvarenju obećanih ciljeva i općega dobra za većinu građana. Zakonodavna politika, strategije razvitka i gospodarski programi svakom se smjenom vlasti mijenjaju. Na društvene anomalije i kaznena djela reagira se tek naknadno, u pravilu s obećanjem uvođenja strožih kazna, a najmanje preventivnom politikom koja bi otklanjala moguća kaznena djela. Svakodnevnica pokazuje da se ne ulaže dovoljno ni u zdravlje ni u školovanje kao temelje budućnosti nacije. Naprotiv, građanima se nudi plaćanje visokoga školovanja i studija. Tako je nedavno objavljena kao »radosna vijest« mogućnost otvaranja studija medicine i na njemačkom jeziku. Do sada se to moglo samo na engleskom. Naravno da će takav studij biti znatno skuplji, a isključivat će iz mogućnosti studiranja djecu prosječnih građana. Osim toga, još će se više ubrzati odlazak mladih budućih liječnika u inozemstvo. Istodobno se građanima nudi prihvaćanje vlastite krivnje za vlastito stanje »jer nisu dovoljno odgovorni ni poduzetni, a ni optimisti«.

Za sve takve i buduće probleme najmanje snose odgovornost građani, jer takvo stanje nije njihova »politička volja«. Oni su prigodom izbora davali svoje povjerenje obećavanim programima, koji uvijek nude poboljšanja, koja se dolaskom na vlast slabo ostvaruju, tako da se razvodne, a često i zaborave. Zaboravljanje vlastitih političkih obećanja, iako se povremeno kažnjava na izborima, naknadno se izigrava sada sve češćom pojavom političkih prebjega. Takvo stanje trajat će sve dok ne bude stvarne političke i moralne odgovornosti. Bježanje od odgovornosti za propuste ili prebacivanje odgovornosti na građane, koji su najmanje krivi, ne smije se prihvaćati. Običan, »mali čovjek« uvijek je prinuđen raditi neovisno o poretku u kojem živi i političkoj vlasti ili društvenom uređenju.

Autor Stjepan Androić, glas-koncila.hr, foto: Pixsell/ montaža: Neven Bučević