Sigurni smo da većina Hrvata nikada neće zaboraviti gdje su bili i što su radili ljeta Gospodnjeg 2018. Mnogi ljubitelji nogometa ionako periode života najbolje pamte po svjetskim prvenstvima, a Svjetsko prvenstvo u Rusiji ostavit će neizbrisive tragove u memoriji većine hrvatskih građana.

Hrvatska epopeja odsvirana na ruskoj balalajki prenosit će se s koljena na koljeno poput priče koja nalikuje kakvom helenskom mitu, ali s čvrstim uporištem u stvarnosti. Pohod hrvatske reprezentacije u Rusiji i osvajanje srebrne medalje ima sve potrebne elemente koje čine dobru bajku, a koje su kao i mit obično rezultat narodne predaje; gotovo čudesno i nadnaravno ispreplelo se sa zbiljskim, s tom razlikom što nesputana moć mašte nije nadvladala javu.

Sve što se događalo bilo je stvarno, a samo smo mislili da sanjamo. I još uvijek se nalazimo u stanju koje podsjeća onirički delirij kad god pomislimo da je Hrvatska viceprvak svijeta u nogometu. Ej, čovječe, viceprvak svijeta! Ma, kako to samo gordo zvuči!

Sve što se tih dana događalo nije potrebno frizirati da bi se dočarala nastala euforija među hrvatskim navijačima u Rusiji i napose Lijepoj Našoj. A navijači su bili svi, i staro i mlado, i onaj tko fanatično prati nogomet i onaj tko nije siguran skače li žaba u lopti. Teško je to opisati onome tko to nije vidio i doživio. Više od pola svijeta navijalo je za Hrvatsku, a cijeli svijet raširenih očiju pratio je doček Vatrenih u Zagrebu i ostalim gradovima.

Vatreni su osvojili ljude širom svijeta ne samo svojim igrama i rezultatom nego i ponašanjem, borbenošću, karakterom, iskazanim domoljublje… Ukratko, univerzalnim vrijednostima i vrlinama koje svijet cijeni i poštuje.

Slavlje u Hrvatskoj bilo je nesputano, nacija je bila u transu, u teško opisivom halucinogenom stanju, nekoj vrsti kolektivnog, pozitivnog ludila, kada emocije nadvladaju razum, kada se zaboravljaju svi problemi i nedaće, kada stotine tisuća, pa i milijuni ljudi dišu kao jedan.

Autori ove čudesne priče, Vatreni, kao da su bili nadahnuti božanskim ili ako hoćete, onozemaljskim proviđenjem. Nećemo ići tako daleko da utvrdimo kako je „nepokrenuti pokretač“ upleo svoje prste, ali nećemo ni odbaciti tu mogućnost.

Vatreni su nam priredili neopisivu sreću koja se ne može izmjeriti materijalnim dobrima. Mnogi su svjedočili kako su proživjeli snažno spiritualno iskustvo kakvo osjećaju vjernici na putu prema blaženstvu.

Bio je to „vatreni dar“ koji nam je okrijepio dušu i tijelo, vratio ponos, vjeru u vlastite snage i učvrstio jedinstvo nacije. Podsjetio nas na zajedničke vrijednosti, podario makar i kratkoročnu iluziju nekog boljeg svijeta i društva.

Bio je to povratak korijenima, ispušni ventil za napaćeni narod, putokaz prema sreći, izvor inspiracije, pokazatelj da i mala Hrvatska i Hrvati u nečemu tako važnom mogu biti najbolji ili ponajbolji na svijetu. Nogomet nije bilo što, nije samo pitanje života i smrti, nego puno više od toga, kao što reče Bill Shankly.

Brzo smo se svi skupa vratili u realnost, ali to nadrealno iskustvo pamtit ćemo do kraja života. Dok god budemo živjeli, ostat će samo jedna žal, a to je da u nekom budućem popisu svjetskih prvaka ne stoji hrvatsko ime. Ta žal nestat će samo ako se neke od budućih generacija popnu do samog vrha.

Hrvatsku u svijetu bolje prepoznaju prema nogometu i sportu nego prema bilo kojoj drugoj djelatnosti. To je velika zadovoljština sportašima, a u isto vrijeme i tužna činjenica jer svi bi bili sretniji da nas se podjednako prepoznaje i po, recimo, ekonomskim i znanstvenim uspjesima ili poštenim i sposobnim političarima, što u ovom trenutku izgleda kao znanstvena fantastika.

Ivica Medo, dnevnik.hr