Na Godišnjoj skupštini Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA održanoj 27. prosinca 2018. u KIC – Kulturno informativnom centru u Zagrebu, Godišnja nagrada HS AICA-e za likovnu kritiku za 2017. godinu dodijeljena je likovnom kritičaru i kustosu BRANKU FRANCESCHIJU. Izabrano je i novo vodstvo udruge, na čelu s predsjednicom SILVOM KALČIĆ, a u članstvo je primljena nova članica – Marta Kiš.

Nova predsjednica HS AICA-e je Silva Kalčić, tajnica udruge je Anita Zlomislić, a ostali članovi izvršnog odbora su Branko Franceschi, Boris Greiner, Marko Golub, Ivana Mance i Barbara Vujanović. Nova blagajnica je Davorka Perić, novi nadzorni odbor čine Sandra Križić Roban, Olga Majcen Linn i Bojan Krištofić, a časni sud Antun Maračić, Marija Tonković i Frano Dulibić

Godišnja nagrada za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA najprestižnija je nagrada za specifično područje likovne kritike u Hrvatskoj te predstavlja ne samo visoko priznanje autorima različitih generacija koji su je svojim radom u ovoj disciplini zavrijedili, nego i svojevrsnu stimulaciju za samu kritičarsku praksu čiji se prostor djelovanja posljednjih godina dramatično smanjuje. Osim toga, nagrada je vezana uz HS AICA-inu izdavačku produkciju budući da obvezuje autora na realizaciju i objavljivanje knjige tekstova u narednoj godini. Nagrada se dodjeljuje onim članovima Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara koji su u godini koja se ocjenjuje pisanjem ili radio i TV – emisijama unijeli u likovnu kritiku novi duh i senzibilitet, nove teme i pristupe, ujedno stvarajući novu publiku i nove odrednice za kvalitetan razvoj likovne kritike u Republici Hrvatskoj.

Kolegi Branku Franceschiju nagrada je dodijeljena jednoglasno, na temelju prijedloga Marka Goluba, čije obrazloženje navodimo u nastavku:

“Branko Franceschi jedna je od najagilnijih i najproduktivnijih figura u kustoskoj i kritičarskoj praksi u Hrvatskoj u ovom trenutku, autor koji kontinuirano, nesmanjenim intenzitetom kao kustos i kritičar djeluje sad već više od 30 godina, a od kraja osamdesetih do danas njegova aktivnost značajno je obilježila hrvatsku suvremenu umjetničku scenu, iz koje god je pozicije nastupao. Kao voditelj Galerije Miroslav Kraljević od 1987. do 2004. godine uspio je taj mali izložbeni prostor, osnovan u sklopu KUD-a radnika INA-e profilirati kao galeriju s internacionalnim ugledom, jedan od prvih takvih nezavisnih prostora koji su imali rezidencijalni program i koji je producirao neke od prvih projekata internetske umjetnosti, koji je jednako vodio brigu o predstavljanju domaćih umjetnika svih generacija kao i o tome da hrvatskoj publici kontinuirano predstavlja i inozemne umjetnike svjetskog glasa. Upravo na temeljima koji je Franceschi uspostavio, galerija se nastavila razvijati i nakon njegovog odlaska s novim generacijama kustosa te i danas ima isti, prestižan status. Nakon 2004. nastavio je obnašati upravljačke funkcije u nekima od najuglednijih hrvatskih institucija i organizacija – kao, ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2004. – 2008.), ravnatelj Doma Hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (2008. – 2010.), ravnatelj Virtualnog muzeja avangarde (2010. – 2014.) te od 2014. do danas kao ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. U svim tim institucijama pomogao je ostvariti značajne pomake i u dinamiziranju njihovog programa, popularizaciji njihove aktivnosti, kao i u umrežavanju s drugim institucijama i organizacijama, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i međunarodnom nivou. Upravo kao ravnatelj Galerije umjetnina, Franceschi je uspio ostvariti niz suradnji, što formalnih, što neformalnih, s drugim muzejima i galerijama, udrugama civilnog društva i drugima, razumijevajući ulogu kulturno-umjetničke institucije koju vodi kao mjesta koje, između ostalog, mora pomoći približiti i osnažiti sve aktere na sceni koji imaju slične potrebe, ciljeve i interese. Samo u 2017. godini, na koju se odnosi aktualna nagrada HS AICA-e, realizirao je kao kustos i kritičar čitav niz važnih izložbi i tekstova: monografiju Ivana Meseka (izd. MSU Zagreb), izložbu Sandre Sterle Zaboraviti, sjetiti se, znati (Galerija umjetnina – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno (Galerija umjetnina, MMSU, MSU – kustos izložbe, teksta u katalogu), izložba Jadranka Runjića Metalno kolo (Galerija umjetnina – kustos izložbe s Marijom Stipišić Vuković, autor teksta), izložbu Arhitektura u suvremenoj umjetnosti (Galerija umjetnina, kustos izložbe s Jasminkom Babić, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Što je moglo, a sad više ne može / povodom 30 godina Artljeta Split (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Granično: Carlos Aires, Paolo Canevari, Aurora Reinhard (kustos izložbe), izložbu Miriam Simun Nisam morala ubiti da bih preživjela (u sklopu 16. dana performansa u Varaždinu, kustos izložbe), izložbu Feđe Klarića Splitske 70-e (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst kataloga), predgovor grafičke mape Iz bijelog Petra Barišića (izd. Moderna galerija u Zagrebu), tekst o Lindi Molenaar za međunarodnu izložbu The Raft. Art is not Lonely (kustosi Jan Fabre i Joanna De Vos, održano u Mu.Zee, Oostende, Belgija) te nekoliko drugih. Osim toga, bio je kustos Međunarodnih dana performansa 2017. u Varaždinu, iste godine pokrenuo je i program sudjelovanja hrvatskih vizualnih umjetnika u međunarodnom rezidencijalnom programu Art Omi u SAD-u, te je kroz čitavu godinu bio voditelj i producent polusatne tjedne emisije o vizualnoj umjetnosti Radio Galerija na Jadranskom radiju u Splitu, za koju je ove godine dobio i nagradu Hrvatskog muzejskog društva u kategoriji marketinško-propagandnog programa.

Za nominaciju za Godišnju nagradu HS AICA-e izdvajamo dvije od ovih aktivnosti koje su međusobno komplementarne i za koje svakako smatram da Branko Franceschi zaslužuje ovu nagradu za navedeno vremensko razdoblje. Prije svega to je produkcija, uređivanje i vođenje spomenute emisije Radio Galerija na Jadranskom radiju, čije je značenje višestruko. U situaciji u kojoj se medijski prostor za bilo kakvo informiranje, ozbiljnu raspravu i diskurs o vizualnoj umjetnosti dramatično sužava, naročito u lokalnim sredinama, odnosno lokalnim medijima, ova emisija stvorila je dragocjenu malu oazu koja još od 2015. kad ju je Franceschi pokrenuo (te ju danas vodi u alternaciji s kolegicom Jasminkom Babić) daje glas umjetnicima, kustosima, teoretičarima i kritičarima umjetnosti koji ima priliku čuti daleko šira publika od one koja inače posjećuje likovna događanja u muzejima i galerijama. Riječ je o ozbiljnim dijalozima koji ni na koji način ne podcjenjuju svoju publiku, vođenim s pažnjom, velikim znanjem i sviješću o nužnosti da se ozbiljan, ali komunikativan diskurs o vizualnoj umjetnosti mora poticati i među širokom publikom kako bi ju se zaintrigiralo, zainteresiralo, privuklo umjetničkim sadržajima, kako bi umjetnost doživjela kao blisku, a ne udaljenu od života. Osim toga, riječ je i o krajnje nekonvencionalnom i hrabrom iskoraku u smislu promidžbene aktivnosti same Galerije umjetnina, koja nema pravu službu za odnose s javnošću niti budžet alociran za takvo nešto. Ovakvom intervencijom u medije, u javnu sferu, osvojen je mali ali ključan teritorij, što je naročito važno u situaciji u kojoj u većini medija cirkuliraju prepisani ili prepričani nestimulativni PR tekstovi bez uključenog ozbiljnijeg autorskog udjela i truda. Pritom je važno napomenuti kako je taj rad u osnovi volonterski, baziran na čistom entuzijazmu, te još važnije – da Galerija umjetnina pod Franceschijevim vodstvom u ovoj emisiji ne promovira samo vlastite programe, nego čini vidljivima mnoga bitna aktualna događanja na lokalnoj i nacionalnoj likovnoj sceni, dovodeći u goste zavidan broj njenih protagonista.

Druga aktivnost koju izdvajamo je izložba (i Franceschijev tekst u katalogu) Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati Zajedno. Iako se u konceptualnom smislu naslanja na hvaljeni izložbeni ciklus „Jedan na jedan“ koji je uspostavio prethodni ravnatelj Galerije Božo Majstorović, Franceschi je kao kustos ovom izložbom zapravo pokrenuo novi program „double-feature“ izložbi. Za razliku od ranije, kada su se radile izložbe po dvoje hrvatskih umjetnika, kojima se po istoj logici pridružuje i dvoje kustosa, izložba Izvora Pendea i Daniela Richtera prva je u planiranom nizu u kojima se, na ravnopravnoj osnovi, jukstaponiraju djela po jednog hrvatskog i jednog internacionalnog umjetnika svjetskog glasa. U ovom slučaju, riječ je o dvojici slikara – mladom dubrovačkom umjetniku Izvoru Pendeu, i dvije generacije starijem njemačkom umjetniku Danielu Richteru. I s kustoske i s kritičarske strane držim da je kolega Franceschi realizirao iznimno zanimljiv projekt. Kao kustos izložbe, dozvolio je da ga ne vodi vlastiti autorski ego, već da prije svega nastoji moderirati jedan autentičan dijalog između dvojice umjetnika, odnosno njihovih umjetničkih polazišta i praksi – tim više što one, osim u opredjeljenju obojice umjetnika za slikarstvo, imaju više međusobnih razlika nego sličnosti. U današnjem vremenu kada su teze o smrti slikarstva odavno ostavljene postrani, upravo iz primjera Richtera i Pendea (putem odabira radova, ali i Franceschijevog tumačenja) otvara nam se prostor vrlo uzbudljivih razmišljanja o razlozima opredjeljenja za sliku kao medij, koja su uvjetovana i generacijskim rakursom i duhom vremena, i životnim i umjetničkim svjetonazorima, i promišljanjima same svrhe, uvjetno rečeno „poslanja“ umjetnosti u širem društvenom kontekstu. Situacija koju je Franceschi u ovom slučaju kao kustos režirao, i o njoj pisao, tim je napetija i samom činjenicom da iza Richterovog slikarstva stoji ekstrovertirano intelektualno zaleđe, dok Pende, primjerice, svojoj umjetnosti pristupa posve drugačije, visceralno, po „diktatu unutrašnje potrebe“. Sam izbor djela, koji su u tijesnoj suradnji s kustosom načinili upravo umjetnici, svjedoči o svojevrsnom pomirenju tih dviju pozicija, o spremnosti na dijalog i pronalaženje zajedničkog prostora pregovora koji se prema publici uspostavlja kao nova vrijednost, nov sadržaj u percipiranju umjetnosti. U konačnici, analizirajući Richterova i Pendeova djela, Franceschi na vrlo zanimljive načine interpretira neke stare dvojbe, poput odnosa figuracije i apstrakcije, pitanja autonomije umjetnosti, pa i prirode umjetnosti same.”

Leave a Reply

Your email address will not be published.