Radosna vijest u svakom vremenu rasvjetljava tamu našega srca i grije ga ljubavlju i istinom
Profesore Matuliću, vrijeme je Došašća, idemo ususret Božiću; zabrinjava li Vas slika adventske Hrvatske? Uz hiperprodukciju sadržaja koji se pozivaju na sveto vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan i Radosnu vijest – susret Božje i ljudske povijesti. Može li poruka Tihe noći nadvladati sveopću buku svijeta kojoj svjedočimo ili joj na razne načine doprinosimo?
-Zabrinjava, da. Ima svega previše, a jedino bi previše trebalo biti istinske adventske priprave, a to najprije podrazumijeva uzdržavanje od pretjeranoga slavlja da svetkovina Božića može zasjati u nama i oko nas u pravome slavljeničkom svjetlu. Nažalost, konzumerizam danas ima glavnu riječ. Najmasovnija religija je postala upravo religija slobodnoga tržišta i neograničene potrošnje, a najprobitačnija teologija je postala ekonomija, to jest interes, profit i materijalni standard. Budući da smo svi uronjeni u takvo društvo, onda smo svi i u napasti doprinositi njegovoj hegemoniji ili barem u onoj mjeri u kojoj posve pristajemo na ovu sveprisutnu potrošačku, zabavljačku i blještavu logiku. Naravno da ima i pojedinaca i skupina koji se opiru toj logici i slijede put pravih adventskih i božićnih vrijednosti.
Prihvaćanje štalice, skromnosti i tihe radosti, značilo bi prihvaćanje života kakav jest; zašto je suvremeni čovjek sklon bijegu od samoga sebe, u toliku ispraznost i površnost; u život prožet relativizacijom vrijednosti, individualizmom? Je li suvremeni čovjek, umjesto traganja za duhovnim, postao tek pasivni potrošač svih “dobara”? Traži li identitet i gdje? Mnogim aspektima bavili ste se, podsjećamo, i u knjizi “Nevjera i vjera u četiri oka: maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica”.
– Točno. I ganut sam činjenicom da ste upoznati s tom knjigom i njezinim sadržajem i porukama. Čovjek je zaista postao na neki način žrtva samoga sebe, to jest djela njegovih ruku prijete mu i oduzimaju mu ono najbolje u njemu, ono duhovno, ono neprolazno, ono što ga istinski očovječuje. No, to je valjda cijena ovakvoga tipa razvoja i napretka koji igraju na isključivu kartu ekonomsko-tehničkoga napretka, to jest materijalnog probitka. U takvom ozračju ono duhovno ne samo da je potisnuto na margine života, nego se nerijetko događa da se istinsko duhovno doslovno poistovjećuje s pukim materijalnim. Na taj se način podmuklo nameće materijalizam kao najviši ideal ljudskoga života. Čovjekov identitet nije statička nego je dinamička stvarnost. U tom smislu čovjek trajno traga za boljim. No, nažalost, u tome je često opterećen jednostranim i pojednostavljenim izborima što ih nameću konzumerističko društvo s naglašenim materijalističkim idealima, činjenica koja povratno utječe na bitne vrijednosti i dinamike identiteta.
hrvatsko-slovo.hr
