Ta bezgrešna, duhovna bića stvorena od svjetlosti koja služe nebeskom Ocu, poslužila su Dijani kako bi domišljato i lijepo apostrofirala svrhu i potencijale infracrvene metode u segmentu likovnog izražavanja.
U utorak, 20. studenog u Muzeju Prigorja u Sesvetama otvorena je izložba dr. umjetnosti , slikarice Dijane Nazor. Slike na izložbi, njih tridesetak manjeg formata prvi su puta izložene javnosti, a svojevrsni su eksperimentalni uzorci, skice u otkrivanju spoznaja i istraživanja njezine doktorske disertacije i svojevrsna prethodnica velikim formatima.
„Svaki medij u konačnici sugerira djelomični ili nepotpuni prikaz subjekta, nudeći daleko manje objektivno značenje nego što je izvorno pretpostavljeno.“
Na tragu ove misli Gerharda Richtera, najutjecajnijeg umjetnika današnjice, Dijana Nazor nalazi poticaj za svoje likovno djelovanje i doktorsku disertaciju, realizirajući ga kroz inovativnu infracrvenu metodu u produkciji dvostrukih slika. Stoga njezin recentan umjetnički opus, a sasvim izvjesno i ovaj kojim se predstavlja u Muzeju Prigorja, sagledavamo i u diskursu znanstvenog. Radi se o novoj vrsti slikarstva, tj. slikanja korištenjem dva spektralna područja, a upotrebom tonova standardnih akrilnih boja. Kako napraviti dva stanja slike na istom slikarskom nosiocu / platnu, kako razotkriti nevidljivo, a pritom još stvoriti novu vrstu likovnog izričaja, inaugurirao je hrvatski tim na čelu sa znanstvenikom, prof. Vilkom Žiljkom. Metoda je to stvaranja jedinstvene slike dvostruke pojavnosti, jedne vidljive prostim okom, a druge tek infracrvenom kamerom. Taj novi način slikanja pokrenuo je i istraživanja boja i pigmenata koji se koriste u umjetničkom slikarstvu, a razlikuju se po svojstvu apsorpcije infracrvenog svjetla. Jer svaka se od slikarskih boja može napraviti na bezbroj načina, a da zadrži jedno isto svojstvo apsorpcije svjetla u vidnom spektru ljudskog oka, a potpuno drugačije u bliskom infracrvenom području (eng.NIR). Dijana Nazor to čini odabirom istih kompatibilnih tonova obične akrilne boje koje se različito manifestiraju unutar raspona do 1000nm infracrvenog spektra. Prva gornja slika snažne pikturalike prikriva donju monokromatsku sliku, nerijetko snažne poruke ili simbolike koju, za naše oko nevidljivu, možemo vidjeti dvostrukom infracrvenom kamerom. Tako ovu varljivost i ograničenost ljudske organske percepcije kao konstitutivne vizualne činjenice, prenesene direktno u medij slikarstva, koristimo za osvajanje novog vizualnog prostora, za kreiranje originalnog svijeta baziranog na skrivanju i otkrivanju.
Dijana zakoračuje u neslućene prostore u kojima se dotiču znanost i umjetnost, poprimajući u svakoj novoj slici dublje akorde polikromne i morfološke izražajnosti i osnaženog umjetničkog rukopisa. Uspješno savladavajući velike formate, autorica i u malim dvadeset, odnosno trideset centimetarskim platnima zadržava autonomiju slikarskog načina i prenošenje asocijativno-poetskog raspoloženja iz gornje slike u onu donju, skrivenu. Jedinstvo slikarskog polja ničim nije narušeno iako se u njemu sabiru različiti izričaji, različite duhovne silnice i strujanja podsvjesnih tokova. Ovo je slikarstvo izraz prijelaza između dvaju svjetova, egzistencije koja se oslobodila zakonitosti ovoga svijeta. Slike na izložbi, njih tridesetak manjeg formata prvi puta izložene javnosti, svojevrsni su eksperimentalni uzorci, skice u otkrivanju spoznaja i istraživanja, svojevrsna prethodnica velikim formatima. Oslobođena težnje za stilskom i morfološkom originalnošću, a svjesna jedinstvenosti i dostatnosti infracrvene slike, svjesno se (što je zahtijevao i sam istraživački rad) referira na likovne velikane poput P. Keela i G. Richtera. To joj omogućuje neopterećen pristup i komunikaciju s nasljeđem, ali i vraćanje slici estetske komponente, kolorističkom izbalansiranosti, poigravanjem komplementima i omekšanim geometrijskim obličjima usklađenim unutar temeljne likovne forme. Svojim „razotkrivenim“ motivima istodobno nam šalje i misaone i likovne poruke. Tako je namjerno apsorbirajući likovne ideje , uzimajući ih kao poticaje ili primjere, izgradila posve autonomnu vizualnu priču koja se očituje i u tematskoj raznolikosti, no motiva čija je egzistencija u području infracrvene slike posve razložna.
U kromatskom vizualnom spektru naslikala je apstraktne slike, dok u nevidljivom NIR području, vidljivi tek „okom“ kamere obitavaju autoportreti, portreti umjetnika i teoretičara, tekstualne poruke, geometrijski oblici, pahulje i kao glavni motiv, kojem je Dijana posvećena već 15 godina – anđeli. Ta bezgrešna, duhovna bića stvorena od svjetlosti koja služe nebeskom Ocu, poslužila su Dijani kako bi domišljato i lijepo apostrofirala svrhu i potencijale infracrvene metode u segmentu likovnog izražavanja. U njezinom prikazu anđeli su astralne prikaze, razigrani fluidi, razumno nevidljivi prostom oku, no razotkriveni atakom infracrvene kamere. A slikajući u suglasju sa svojom čulnom prirodom, podređujući se šarmu tajanstvenosti Dijana ih simbolično smješta upravo tamo gdje pripadaju, u njihovu nama još uvijek nevidljivu dimenziju .
Sanda Stanaćev Bajzek
