Slikar i kipar Dražen Trogrlić ponudio nam je na uvid grafičku mapu satkanu od grafičkih listova, popraćenu pjesničkom prozom Nikole Šopa, nazvavši je Predavanja o dimovima
Svjedoci smo kako dimova ima raznih, svih boja, dezena, mirisa… ima i rijetkih i gustih…zlokobnih, nakostriješenih, uvijenih, stupčastih, duhanskih…mogu se naglo pojaviti i kao izdajice i kao ubojice… svi imaju jednu zajedničku značajku a to je nečujnost. Prisjetimo se samo kako su indijanci šaljući dimne signale prenosili poruke na velike udaljenosti… kako je dim prvi pri biranju pape koji nas obavještava je li izabran Sveti Otac ili ne… znači oni imaju i svoj govor, svoj jezik… nisu baš nemušti…
Za mene osobno, najprivlačniji je dim onaj koji se uzdiže s ognjišta…osobito ako je nastao sagorijevanjem suhe smrekovine. Iako lukovski ujeda za oči i tjera me na suze, tako je domaći, tako naš, kao član obitelji. Ognjištarac jednostavno nije kao drugi dimovi. Doduše, unatoč otvoru na krovu, on mora zaviriti u svaki kutak ostavljajući za sobom trag čađi i pepela. Kad dim se izdiže u nebo ne čini li nam se kao da nešto traži. Ili nam možda želi pokazati koliko je nebo visoko, ili se uspinje tako visoko dok ne dosegne pravdu samo njemu znanu. Naša najčešća asocijacija kad ugledamo dim jest prolaznost. Bude i nestane. Rekli bismo, razmakne se! Ako tu prolaznost usporedimo sa zemaljskim životom, s duljinom življenja, shvatit ćemo ga i kao opomenu bezuspješnog traženja zemaljske slave. Ne kaže se uzalud: „Nestao je kao dim!“
Zahvaljujući dobro osmišljenoj duhovnoj podlozi, Trogrlić je horizontalnim izmjenjivanjem pravokutnih polja postigao zavidnu dinamiku i logičan dijalog između riječi i slike, isprepleo je poetsku prozu i slikarstvo. Dakako da mu nije namjera davanje samo puke informacije, nego i provokativni psihološki eksperiment s publikom, s možebitnim pogledačima. Tako htjeli-ne htjeli bivamo suočeni s izazovom koji nas nagoni na razmišljanje o smislu života, od rođenja do smrti. Umjetnička suština dodirnih idejnih smjernica očituje se ponajprije u njegovom naporu uloženom u duhovno pročišćenje, potom u pronalaženju novih vrijednosti i kvaliteta boje, i konačno u simbolima kojima obogaćuje idejno rješenje slike, pomažući samom sebi izračunati težinu vlastitog usuda.
Trogrlićeve kompozicije nisu nove varijante geometrijske apstrakcije, ali su pokazatelji da je uvijek i iznova moguća i potrebna slična različitost, kako našemu oku, tako duhu i mišljenju. Slike su naslikane jednim izazovnim i monumentalnim slikarskim rukopisom snažne stvaralačke volje i energije, te sugestivno djeluju na promatrača. Kada ih usporedimo sa Šopovom poetskom prozom, ispred naših očiju pojavljuje se prava dimna zavjesa, prema kojoj možemo osjetiti privlačenje ili odbijanje, ali siguran sam da ne ćemo i ne možemo ostati ravnodušni. Po svim svojim likovnim značajkama, možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je umjetnik uspio transformirati vidnost, miris i zvuk bez zvuka, te njegovo djelo proglasiti zrelim ostvarenjem. A ako se prisjetimo da je slikarstvo utoliko zanimljivije ako se ne otkrije baš sve do kraja, neka tako bude i večeras. Neka svatko ponaosob uživa u ponuđenim dimovima bez dima!
Ljubo Krmek
