Habitat – bijenalna, tematsko-problemska žirirana izložba Sekcije za keramiku, porculan i staklo ULUPUH-a

Tematski koncept habitata kod većine okrenut kući i obitelji

Premda je keramika tu bila vodeći medij, pristup je bio interdisciplinaran i intermedijski, pa su za umjetnike bila izazov zajedništva, odnosno približavanja drugim disciplinama (slikarstvo) i drugim medijima (fotografija), kao i kreativne sinergije keramike s ne-keramičkim materijalima.

Habitat (od lat. habitare, nastanjivati ) se u najširem smislu odnosi na stanište; na prirodnu životnu sredinu neke biljne ili životinjske vrste. Kad se veže uz čovjeka, odnosi se na mjesto (ruralno ili urbano) gdje živi neka ljudska zajednica ili neka populacija. Odnosi se tad na životnu sredinu u smislu svakodnevnog okvira života – ali i postojbine; egzistencijalnog – ali i društvenog prostora.

Pojam prostora pritom je višeznačan i multisedimentan, s jedne strane podrazumijevajući područje pojedinačnoga, intimnoga i privatnoga, a s druge kolektivnoga, društvenoga i javnoga. U prvom slučaju on je za čovjeka fizički opipljivo utočište i životno obitavalište te zaštićeni prostor vlastitih misli, sjećanja i emocija. U drugom, to je prostor zajedništva, međusobne komunikacije i djelovanja, suživota i uvažavanja. Habitat se najčešće i najviše poistovjećuje s kućom – individualnim prostorom u kojem se živi, koji je fizički zaklon i duhovno utočište. Prostorom koji predstavlja mjesto sigurnosti za pojedinca i obitelj, u kojem se osjećaju zaštićeno, dobro, smireno i sretno. Kuća je mjesto privatnosti i osobnog života, duhovne snage i duhovne stabilnosti. Isto tako, ona je mjesto osobnog identiteta: dragih uspomena i “obiteljskih relikvija”, vlastite povijesti i obiteljskih korijena. Prostor je to egzistencijalan; pritom istodobno objektivan i subjektivan; materijalan i metaforičan (prema Bachelardu). Kad se od kuće prelazi na grad (urbani habitat), selo (ruralni habitat), ili podneblje, u tom širem kontekstu habitat postaje društveni prostor i genius loci, odnosno „prostor koji odiše identitetom zajednice“, sa značenjem „identificiranja pojedinca s duhom mjesta i podneblja“. Tako, dok kuća predstavlja zaklon pojedincu i obitelji, genius loci predstavlja ne samo zaklon, nego i identitetsko određenje zajednice određenog grada (kvarta, ulice), sela, ili podneblja. Habitat se u tom potonjem kontekstu bazira na naglašenoj kolektivnoj memoriji te emotivnom osjećaju zajedništva i duhovne pripadnosti zavičaju, rodnome gradu, rodnome mjestu, ili mjestu zajedničkoga prebivanja. A u to onda naizostavno ulaze kategorije očuvanja kolektivnih običaja i kolektivnih sjećanja te nasljeđa i kulturne baštine prošlih generacija, pa time i identiteta zajednice. Kuća i genius loci na taj su način ne samo egzistenijalni, nego i kulturno-socijalni prostori, šaljući poruku o složenosti i neraskidivoj cjelovitosti čovjekova bića. Bića prirodno vezanog za obitelj, kuću i dom, ali društveno usmjerenog na život u zajednici i na komunikaciju. Isto tako, na život uređen da djeluje po određenim zakonitostima i u skladu s dogovorenim normama. U današnjem suvremenom užurbanom svijetu nažalost povremeno dolazi do tektonskih poremećaja; do urušavanja i razgradnje osnovnih životnih vrijednosti; do kaosa i nesigurnosti. Habitat zato nekad daje i distopijsku sliku: napučene urbane zajednice bez identiteta; životnog prostora ugroženog industrijom i otpadom; doma uništenog nemarom, nebrigom, razaranjem, ratom i izbjeglištvom… U nesigurnim uvjetima rada i života danas, nevidljiva nit koja nas međusobno spaja tanka je i krhka, a granice osobnog/intimnog i kolektinog sve su neodređenije, dok je njihov odnos sve kompleksniji. Mijene i odlasci, nažalost, brišu tragove poput palimpsesta. Povratak u habitat, međutim, može ipak biti jamstvo opstanka i kontinuiteta. Naposlijetku, kuća-habitat vječna je metafora, kao i paradigma ljudskoga postojanja.

Na ovu kompleksnu, intrigantnu i životno aktualnu temu umjetnici Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a odgovorili su suvremeno i inventivno. Odgovorili su izložbom koja je združila autore različitih poetika i izričaja, ali sličnih stavova, sličnoga pristupa i sličnoga načina likovnog razmišljanja. Tematski koncept habitata, koji je kod većine, pokazalo se, okrenut kući i obitelji, zato je njihovo likovno govorenje intonirao kao diskurzivni dijalog. Premda je keramika tu bila vodeći medij, pristup je bio interdisciplinaran i intermedijski, pa su za umjetnike bila izazov zajedništva, odnosno približavanja drugim disciplinama (slikarstvo) i drugim medijima (fotografija), kao i kreativne sinergije keramike s ne-keramičkim materijalima. U skladu sa suvremenom umjetničkom praksom sve je to proširilo mogućnosti vizualizacije onoga stvarnoga – ali i nestvarnoga što ovdje determinira habitat: sjećanja i asocijacije, emocije i snovi, tragovi i otisci… Prisutni su tu zato i metonimija i metafore; narativi i simboli; poetika i metafizika; aktivirajući u objektima, skulpturama i instalacijama autobiografske obiteljske priče o zajedništvu i vrijednosti, o ognjištu i tradiciji, objedovanju i mirisima djetinjstva, zaštiti i vjerovanju.

Višnja Slavica Gabout

Bijenalna, tematsko-problemska žirirana izložba Sekcije za keramiku, porculan i staklo ULUPUH-a

Autorica koncepcije, kustosica i selektorica: Višnja Slavica Gabout

Izlažu: Vesna Aralica, Vedrana Balković, Vesna Barbieri, Andrea Bassi, Lidia Boševski, Nadica Eichhorn, Pamela Ivanković, Nataša Kabalin, Višnja Markovinović, Marika Mihaljfi, Marta Milunić, Zdenka Pozaić, Dijana Rajković, Sanja Stani, Marija Stojanović, Dani Žbontar (Slovenija)

Gost-autor na poziv: Tetsuya Tanaka (Japan)

Grupa autora: Danijela Pičuljan, Lidia Boševski & Snježana Pokos-Vujec: keramička skulptura u javnom prostoru (prezentacija na izložbi putem fotografija)

Galerija ULUPUH
Tkalčićeva 14, Zagreb
2.10. – 18.10. 2018.
Otvorenje u utorak, 2. listopada u 19 sati

Izložba će se moći pogledati do 18. listopada, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.