SAMO NEKA NE ZALEDINI DUŠA
Ljubo Krmek, Drijen, Naklada DHK HB, Mostar, 2013.
Zemlje s jedne i druge strane Neretve uobičajilo se zvati istočne i zapadne. Učini to poglavito komunizam. A nije tako. Sve su one jedno, humska zemlja. Pjesnik i novinar Ljubo Krmek odavno to dokazuje. Ali sada ne ćemo o novinarstvu i koječemu drugom, nego o pjesništvu.
Dok se čita Krmekove pjesme, ima se dojam da se hoda po našem neotkrivenom ozemlju, onom negdašnjem i ovom sadašnjem. On tu pokušava prodrijeti u smisao svoga postojanja na ovom prelijepom kutku kugle zemaljske, ali i u smisao postojanja svoga naroda. Nisu to igre u trendu političkih kretanja, nego otkrivanje te zapretane duše neovisno od toga što se okolo događa. Naravno da to nije lako i da traži čovjekovo samoočitovanje. To sam što jesam. Hrabri su spremni na takav potez, oni drugi zadovoljni su mrvicama s gospodarevog stola.
Ipak, ne bi nas ove riječi smjele zavesti da Krmekovo pjesništvo proglasimo angažiranim. Ono to jest i ono to nije u isto vrijeme. Uz naznake povijesti, naznake što nam se trenutno događa neprestano se provlači ljepota življenja, liričnost sadašnjeg trenutka, kao i duhovnost koja nas sudbonosno određuje. Poput nesmirene vode Neretve pršte riječi, odzvanjaju odgovori i sve to opet nastavlja prema svome uviru. U proputovanju smo ovom zemljom, nismo njezini gospodari, jednoga nam je dana svima položiti račun Onome tko nas ovamo zaputi.
Zbirka započinje ciklusom Mercatum narentum. Davno je to vrijeme, vrijeme rimskih vojskovođa, kad su se na ovom prostoru prodavali robovi. Mi smo bili ti za prodaju i nije nam bilo lako. Ali naš se čovjek nije predao. Pogani koja ga je zahvatila rekao je ne. Nastavio je živjeti i trgovati na svoj način. Prilagodio se ne zavojevaču, već prilikama takvima kakve jesu odlučivši ostati svoj na svome. Zalomile močilom/ Trojansko-ilirsko-rimske pletenice/ Zametnute iz zbirališta vode// … Stoljećima Narentini su rili/ Vrijedno/ Za Croatsko tisućljeće/ Što spješi redno (Dumača) Tako završava ovaj prvi ciklus. Ne ostavlja nas, dakle, bez nade već nam otvara oči i nuka nas da i sami zavrnemo rukave. Odlika je ovo onih naših pjesnika koji se ne boje svoje pjesničko umijeće darovati svome narodu pa su im pjesme životne i nisu puka igra riječi. Drugi pjesnici razdaju se kojekuda i kojekako, umišljajući si da stvaraju našu književnost. Zapravo, trče za slašću i zbog toga su im pjesme prazne kao i ona.
Drugi ciklus Martyres logičan je nastavak ovoga prvoga. Usred palila i pogorila/ Bezumničkog cilja/ Iznikle Travke od umilja (Nespina) Liričnost u službi krute stvarnosti. Ljepoti je malo toga sklono, ali se ona nastoji probiti. Tu je kao sastavni dio nas. I sve dok žih branih očinsku grudinu/ I legoh boljezan na humsku podinu// I dovukoše mi slovne stine/ I zasužnjeno pobliži me vrime (Trljah vrljah) Život nas zaista čini mučenicima sve dotle dok ne shvatimo da je mučeništvo još jedan izraz ljepote, one s onu stranu naše pojavnosti. Dozivlju nam to u pamet uklesani natpisi nad posljednjim počivalištima onih koji su bili prije nas i koji su nam sačuvali ovo što imamo, jer to je bilo njihovo, to je bilo naše.
Naravno, ne ćemo sada ovako prepričavati o čemu to pjesnik govori. Kao čitatelji imat ćemo priliku slijediti taj tok misli. Radije zaronimo u vode ovoga pjesništva i pronađimo one virove koji ga čine tim što ono jest. Jedan su od njih i sljedeći stihovi: Zaklonih se od vjetrova/ Skrih se od svjetova/ Ne mogoše mi ništa/ Ni tma ni tmuša/ Sve dok ne zaledini duša (Prognanik u vremenu). Samo onaj tko je više živio s prirodom, tko ima posla sa zemljom, zemljom koja mu rađa, zna što pjesnik kaže na kolokvijalan način. Vraća se on tu starim našim navadama i stavovima. Bilo je sramota da nečija zemlja umjesto obrađena bude u ledini i rađa divljim plodovima. Isto vrijedi i za naše srce. Nije sramota biti siromašan, postati čak prognanik u vremenu, sramota je predati se. Zato treba naučiti tajnu bivstvovanja, tajnu kako pomoći i sebi i drugome oko sebe dok okolo pušu neugodni vjetrovi koji ti kuću mogu pretvoriti čak u kamenolom, kako kaže navedena pjesma.
Krmek u ovo svoje pjesništvo ubacuje i slike koje ga definiraju kao čovjeka u očima drugih. Prometnik je pa mu vlak znači mnogo u životu. (Ušinjen) Razmišlja što je to što mu daje svakodnevni kruh i zahvalan je, ako se tako može reći, vlaku jer njegov prag itekako je važan za njegov život. Razmišljajući tako o tome što ga definira pjesnik nam podaruje pjesmu Sin jednoga. Niže poznata imena i čiji su sinovi bili, što nas počesto i iznenadi, te sve završava time čiji je on sin, Ja sin sam jednoga željezničara. Stvarno, nije važno ni čiji smo, ni što radimo, važno je samo kakvi smo. Jer, niti su slavni sinovi utjecali na slavu svojih očeva, niti oni na njihovu. Svatko je išao svojim putem i svojim se djelima oglašavao tko je on zapravo. Jednostavno za onoga tko ne protjera smisao za ljepotu, istinitost i pravednost iz svoga života. Razmišljajući o Krmekovim pjesmama vidimo da on to dobro opaža. Naizgled malim stvarima udahnjuje dušu i iznosi ih na svjetlo dana. Dok vlak pišti, on o svemu tome razmišlja i zna da je na pravom putu.
Neke od pjesama napisane su jezikom koji više nije standardni, ali su njime stvorena mnoga velika hrvatska književna djela. Krmek ih očito čita te i na ovaj način pokušava ostati s njima u dodiru. Opet mimo trenda, no on za to ne haje. Moram se ovdje prisjetiti pokojnog Vladimira Pavlovića, velikog hrvatskog pjesnika. Tamo negdje sredinom osamdesetih godina imao je pjesnički nastup u Sarajevu. Još je netko s njim bio, ne sjećam se više tko, samo znam da je susret bio zamišljen u duhu bratstva i jedinstva. Skupilo se u dvorani nas desetak. Na kraju svega bilo je i nekoliko pitanja. Jedno od njih bijaše upućeno Pavloviću, a tražilo je da kaže što trenutno čita. Znalo se što se očekivalo da on treba čitati. Međutim reče da čita stare hrvatske pjesnike. Nastao je tajac nas malobrojnih, a tajac i od njegova sudruga. Prešlo se dalje. No, ja to zapamtih do današnjega dana, kao što će vjerujem neki drugi zapamtiti da Krmek i ovako piše. Zaista nam je biti to što jesmo da bi mlađi naraštaji znali kojim im je putem poći.
Dok se polako približavamo kraju ove prosudbe recimo koju i o pjesmi po kojoj je čitava zbirka dobila ime, Drijen. Pjesnik izabire govor o njemu umjesto govora o kamenu kako to drugi obično čine. U stvari je samo govor o čvrstini. Obje te tvari pružaju postojanost, dok drijen dopušta primiti i čavle u svoje meso koji su namijenjeni za onoga tko će biti na križu. Zapravo on više sliči onom drvetu koje je nekada poslužilo za križ Bogočovjeku Isusu Kristu. Ako smijemo proširivati pjesnikovu misao, onda recimo da je dobro i jedno i drugo. Po kamenu stupaju Isusove noge, a na drvo križa obješeno je njegovo tijelo. Bi sve po zakonu i mislili su da su ga dokrajčili. Međutim, on tek tada zapravo pobjedi.
I tako, uz pjesnikove riječi zaputismo se u kratko razmišljanje o nama. On će jamačno nastaviti i dalje se družiti sa svojim pjesmama jer su one njegove sestre kako kaže u pjesmi Moje sestre. A dok razmišlja o prošlosti reći će i sljedeće: U humskoj noći/ Za trajanja bala/ Ugasi se zvizda mala (XLVI.); Ne legoh svojom voljom/ Zaskoči me turica/ Crna mu je gubica (XLVII.) Tako bi tada, danas bi trebalo biti drukčije. Krmekove pjesme poticaj su nam na to i vjerujem da ćemo imati snage biti svoji na svome. Njegove pjesme majstorski napravljene to jesu i uspješno jedre dalje uz milozvučne zvuke s obje strane Neretve.
Miljenko Stojić
