VJERA SIJE LJUBAV

(Zdenka Čorkalo, Lijek za srce, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2015.)

Dobro je svaki dan tražiti Boga. S njim se družiti, živjeti. No, to mogu samo rijetki. Oni predodređeni. Oni jaka duha i čista srca. Oni kojima materijalno ne znači mnogo. Oni koji su zarana shvatili prolaznost zemaljskog života. Oni koji vide bol u ljudskim očima. Oni koji pružaju ruku trpilicu kako bi ublažili  bol sestrama i braći. Oni koji žive vjeru! Oni koji vjeruju!!! Vjeruju iz srca bitka. Vjeruju vjerom produljnicom koju naslijediše od djedova. Vjera se jednostavno živi u ljubavi. Prenosi se s roditelja na dijete. Teško ju je objasniti onomu koji je nema. Osobno mislim kako je to temelj različitosti i trvenja u Hrvatskoj danas. Vjera omekšava oporost naših naravi. Dodaje nam lijek koji stišava žestinu naše naravi, lijek za srce i dušu.

Stjecajem životnih okolnosti nađoh se u splitskoj bolnici gdje, uz zdravstvenu potporu, iz ispružene ruke dobih i Lijek za srce i melem za dušu. Velika je splitska bolnica, veliki su moji zdravstveni problemi, a koliko je srce u Zdenke Čorkalo, možete zamisliti kad pročitate spomenutu knjigu. Poznajem je godinama po njenom osebujnom pisanju, laganom stilu, bistrini misli koje nimalo ne umaraju čitatelja. Kada stisnuh ruku i upoznah se sa Zdenkom, kada me majčinski zakrili, prepoznah se u ulozi lika iz njenih pripovijesti. Znakovito je kako likove iz svojih pripovijesti nikad ne izmišlja. Oni se samostvaraju, a ona im samo produljuje živote na papiru.

Jednu takvu skupinu produljnica okupila je u svojoj najnovijoj knjizi Lijek za srce koju pročitah u bolničkom krevetu. Osma je to knjiga dr. Zdenke, u kojoj je sabrala osamnaest objavaka u jedinom  tjedniku za kulturu, Hrvatskom slovu. Točnije, šesnaest pripovijesti, jednu pjesmu i tjedni dnevnik. „Nisam ja bolja, nego malo drukčija“, skromno je zapisala Zdenka u pričiUmor umornika. U pričama okupljenicama našlo se svega, ponajviše ljudskih sudbina. Knjiga započinje pričom Hrvatske praviceu kojoj razgovara s Tuđmanom pokraj njegovog spomenika. Domoljubno, istinito, odrješito. Izborom teme i načinom pisanja svjesno se stavlja na stranu prešućenih književnika u današnjem medijskom prostoru. No, to joj nimalo ne smeta. Tko treba, naći će. Pročitat će. I čitaju oni kojima je Hrvatska u srcu. Dovoljno!

Potom se redaju priče: o sudbini župnika Stjepana Ceka; o bolesnoj majci i nerazumnu sinu; o starom ”milicajcu”; o neizbježnom lijeku za srce; o zlatnim rukama; o prijateljici i njenom unuku; o Ivanu, vodi i Papinu prolasku; o čovjeku koji nije htio prodati kuću; o ženi s klečala i njenoj bolesnoj djevojčici; o smrti kolege kirurga; o razgovoru s fra Karlom Jurišićem; o staričinoj brizi za stradalog sina i njenoj krunici; o Julienne i Zvonki Bušiću; o Ruži te o ratnom zapovjedniku i stezulji. Nagorčila se gorčina i najadovala jadova Zdenka. Godinama je tuđe boli ne puštaju na miru. Ni danju, ni noću. Zajedno s pacijentima proživljava boli i patnje, žeđa i veseli se oporavcima. Razumije nemoćnike. A da bi ih netko razumio, osim vjere, mora biti prosvijetljen i bogat znanjem.

Ne oglušimo li se o krikove onih kojima je potrebna naša pomoć, na putu smo promicanja Isusova mira i ljubavi. To je temeljna odrednica Zdenkinog pisanja. Pripovijesti koje autorica zida na ovakve temelje književne kuće su vječne, neprolazne. Tim više što su istinite i što je i sama sudjelovala u njima, autobiografske. Malter kojima zida su vjera i ljubav. Ljubav za svoje i svoj narod. Stoga u ovoj knjizi svi možemo pronaći odgovore na mnoga pitanja koja nas muče. U prvom redu mislim na ono koje nam je danas najpotrebnije –  Što to ja mogu učiniti za svoj narod i Domovinu?! Ono što ujedinjuje sve pripovijesti u ovoj knjizi  je ranjena i neoporavljena Domovina. S pravom Zdenka zaključuje: „Gubljenje pamćenja je našem narodu kao dobitak na lotu, nije važno kolika je dobivena korist, on ne razlikuje igre koje mu rade o glavi. Čudom se čudi što zbog toga iznova proživljava najteže muke.“ Potom nas proziva: „Kakvi smo mi ljudi? Narod koji se ne prodaje, ne može biti kupljen. Narod koji se ne predaje, ne može nestati, ne mogu sve ubiti.“

Da. Zdenka ne samo da zapisuje, ona nas zove. Zar nas tako ne zove i Isus iz bolesničkih soba, iz samotnih staraca, iz osamljenika, iz sirotišta, iz očiju poniženih i nemoćnih… Zove nas na borbu dobra protiv zla, svjetla protiv tame. Uči nas razlikovati tko je za dom i Domovinu, a tko ne. „Tko ne voli i ne poštuje svoje, taj ne voli i ne poštuje tuđe“, poslovica je od davnina. I zaista, sitni osobni interesi prikovali su nas za zemlju, pa smo na nebo i zaboravili. Želja za stvaranjem što više imetka, pretvara nas u pokornike i ulizice. No, na svu sreću ima i onih koji poput Zdenke čvrsto stoje na zemlji. Knjiga Lijek za srceautorice Zdenke Čorkalo traži, ne samo da se čita i pročita, nego da bude nadohvat ruke, kada poželimo okrijepiti umornu ljudsku dušu, tjerajući je pročitanim na daljnju životnu borbu protiv zloće koja se sve više zavlači pod naše pragove.