SA SIJELA NA SIJELO

(Oaza vire, ljubavi i nade Slavo Antin Bago, HKD Napredak Mostar, 2015.)

Novim romanom Oaza vire, ljubavi i nade, Slavo Antin Bago po devetnaesti put se predstavlja javnosti kao zreli slovni stvaratelj. U ispovjedno-memoarskom kazivanju zgušnjava se surova priča o tegobama hrvatskog naroda u Hercegovini neposredno iza II. svjetskog rata, točnije pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Novi Bagin roman oslanja se na živo bilo stvarnosti jednog vremena koje mnogi od nas prepoznaju, te time svjedočimo nepatvorenost ispisanih redaka. A redaka je na 260 stranica mnogo te su podijeljeni u 48 poglavlja. Sa sijela na sijelo! Naizmjenice! S muškog na žensko i tako redom. Zanimljiva forma romana.

Od prvog do zadnjeg slova sve u dijalogu. Sve je uvezao. Čitav narodni život od zipke do groba. Od običaja do naravi pojedinaca. Ponekad se stekne dojam kako je auktor upravo želio zapisati običaje i narodno bogatstvo u dramsko-romanesknoj formi. Ono što je mene osobno fasciniralo jest auktorova osobna umješnost uvezivanja i provlačenja gange, brojalica, zagonetki, poslovica, izraza, gnoma, pjesama običnica, molitava… A tek ikavica! Bože, kakva ikavica, već zaboravljena! Koliko sočnih riječi: žđapta, gadelina, veseličast, leštre, žežavica, turnjaj, mazdrakovčina, paraputon, dilinger, bendele, uka i tarlabuka, nazor, rapan, propetlje, zličimo, nijankoc, kupiklasovići, raskobašijo, giljta, pušavici, vursetni, ovijača, nasrndaljili, podobrinjak, paraputnjaci, prokrvknut, jebivuk… i tako u nedogled. Pravo jezično bogatstvo!

Oaza vire, ljubavi i nade je istovremeno i evokacija doživljaja iz djetinjstva i refleksija čujnih priča u kojima se sažima tajni život Posušaka. Donosi obilje kulturno-umjetničke građe o životu jednog cijelog sela i njegovog šireg okružja do u najsitnije detalje. Redaju se zgode i nezgode u selu Glavice. Prikazuje sazrijevanja, raskrižja, zablude, buđenje svijesti i uzdizanje naroda do organizirane revolucionarne sile. A sve uz Božju pomoć. U Baginom romanu nema glavnog junaka. Svi pričaju, točnije ispovijedaju nam se kao da su kod svećenika. I ne kriju ono loše. Svako poglavlje je nezavisno jedno od drugog, te bi se moglo izvoditi na pozornici uz odgovarajuću scenografiju. Tako sam i zamišljao pojedine scene dok sam iščitavao tekst. Kao stvoreno za neko kulturno-umjetničko društvo.

Bago se u svom pisanju ne pita i ne postavlja pitanja, ne potiče sumnju, ne propituje, ne ljubi nejasnoću i metafiziku. Kod njega su stvari savršeno jasne i prema svemu zauzima jasan stav, prosvjećuje, osvješćuje i moralno krijepi dušu. U centru auktorovog interesiranja su dani bezglasja i prigušenosti, ali i želja jednog naroda da unatoč represijama održi svoju bogatu nacionalnu kulturu. Roman Oaza vire, ljubavi i nade je u suštini jedna velika drama. Narodna! Povijesna! Jer prikazuje povijest hrvatskog naroda, u kojoj se ne pojavljuje ništa što bi bilo dramski nevjerojatno. Štoviše, realnost je gotova činjenica. Kako je auktor po vokaciji pjesnik, ovo je djelo i pjesničko, jer sadrži samo ono što je trajno u našoj prirodi. Ono što nam je zajedničko, pa stoga i zanimljivo. Događaji koji se opisuju nisu presudni, oni su važni samo kao manifestacija i ovitak duha koji unutar njih djeluje.

Bago je znalački naslikao platno užeg zavičaja uzimajući boje s mnogo šire domovinske palete. Gledajući narodnim očima izvrstan je kolorist. Temeljna mu je boja  ukorijenjenost u rodnu grudu, u njemu samom kao nešto neizbrisivo. Ruka koja drži kist satkana je od ljubavi prema Domovini, jer samo takva ruka može slikati ovakva slova. Gole činjenice nadahnjuje principima života i organizacije i čini ih kosturom jedne oživotvorene cjeline. Suvereno vlada svojim materinjim ikavskim jezikom, te mi nakon ovog iščitavanja pojedina pročitana djela pisana ikavicom izgledaju blijedo. Ponekad su mu rečenice malo više nakićene, ponekad frazeološki bljesnu, ali posjeduju svoju metaforiku, jezičnu svježinu i značenjsku punoću. I što je najvažnije, ovo je hrvatska ikavska riznica.

Mislim da je Bago ovim dramskim romanom ispunio svoju nakanu spretno uvrstivši hrvatski narodni jezik, običaje, toponimiju, govor i osobine posuških Hrvata. Osim značenja pojedinih riječi, Bagini tekstovi ne trebaju tumača. Oni su ovjereni Istinom, Vjerom, Nadom, Ljubavlju i Pjesmom, najvećim spisateljskim uzorima. A u Hercegovini se vjerovalo, nadalo, ljubilo i pjevalo od pamtivjeka do danas! Doduše, nije se uvijek smjela govoriti istina!

Ljubo Krmek