(Propetlje, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2015.)
Nova knjiga Propetlje hrvatskog književnika Miljenka Stojića predstavlja kontinuitet s prethodno objavljenom knjigom Did Jozo, o kojoj sam ranije pisao
Propetlje je sastavljeno od tri ciklusa kratkih priča: A boja je…, Isprid tebe puca zemlja i Dok vrijeme prolazi. U prvom odjeljku našlo se osam priča u kojima auktor počinje nezaobilaznom prodajom duhana od koje se ne tako davno ovdje preživljavalo. Naravno da ondašnja vlast nije dopuštala, te su iza svakog zavijutka duhanžije vrebale nezgode opasne za život. Potom se redaju crtice s križnog puta; mučenja za sve one koji su pomagali škriparima; komunistički zabrani; raznorazna partijska saslušanja; sve do ispovijedi komunista. Hrvatski je narod, nalazeći se na međi Istoka i Zapada, sudjelovao u svim borbama i dijelio sve patnje kršćanskog Istoka u stoljetnim borbama za križ časni i slobodu zlatnu. Tako i poslije II. svjetskog rata zločinci, koji se nađoše na strani pobjednika, umiše svoje krvave ruke i na njih navukoše partijske rukavice, te udariše po preostalom hrvatskom življu. Za psovanje Boga postojala je javna podrška partije, a za psovanje te iste partije neminovan je bio zatvor.
Drugi odjeljak, u koji je uvršteno sedam priča, započinje pričom o sudbini jednog logoraša nakon Bleiburga. Bleiburški genocid bio je i najveći pokolj hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Rijetki su se uspjeli spasiti, kao junak iz spomenute priče. Pod krinkom partije, srpski cilj je bio istrijebiti i osakatiti hrvatski narod da se više nikad ne oporavi, da se iskorijeni hrvatsko ime te da hrvatski grunt trajno prisvoji srpski narod. Potom se redaju emigrantske priče, samoubojstvo nakon uskrsnuća hrvatske države, razočaranje nakon pobjede – kad na vlast narod ponovno bira one stare, detuđmanizacija i haška (ne)pravda. U trećem odjeljku našlo se devet priča. Najviše me se dojmila prva naslovljena Ja plaćam. Valjda stoga što u njoj prepoznah sudbinu poznate hrvatske književnice, koja je skoro pa istovjetna. Redaju se potom priče iz poslijeratne svakodnevice: razlaz s institutom; prisluškivanje preko mobitela; ponovno umrežavanje razbojnika svih narodnosti…
Sve priče djeluju sinkrono, prožimaju i nadopunjuju jedna drugu. Auktor i dalje nastavlja njegovati formu kratke priče. Kratke, ali britke! Naizgled, te su priče obične, svagdašnje. Nalik tisućama drugih priča kojih se naslušasmo. Nema u njima junaka bez straha i mane. Svi su slomljivi, ali nepokorena duha. Junaci Stojićevih priča su obični ljudi, koje inače povijest ne bilježi. No, stoga im Miljenko daje vječni život u svojim zgodopisima. Većina likova iz njegove književne domovine voli svoj narod (iako ima i onih drugih). On kroz njih traži i crpi sve mogućnosti za prosperitet vlastitog naroda. Teži iz njega izvući vrijednost, samostalnost i ravnopravnost. On se zgražava i osuđuje bratoubojstvo jer je to nesreća za sve Hrvate, a to proističe iz podmetnute podlosti i perfidne politike primitivnosti kojom je trovan naš narod više desetljeća. Pisac ljubi Hrvatsku iznad svega te je njegovo pisanje i prijekor narodnoj naivnosti. Uspijeva mu predočiti nam prizor, krajolik, duševno stanje likova, iznijeti pred čitatelja zorno stanje mukotrpne hrvatske zbilje.
Stojićeva prozna (kao i pjesnička) stremljenja upravljena su Bogu, koji je alfa i omega njegovih nadahnuća. Religioznost je dominantna crta njegova pisanja, koja se makar da i ne spominje, ipak sluti. Uvijek je tu. Lebdi u zraku. U konačnici, Stojićeva religioznost prožeta je kršćanskom filozofijom, tako da sav jad i bijeda u koju je zapao hrvatski narod, nikada ne prelazi u bezizlaznu situaciju, jer uvijek postoji nada. A u Miljenkovu pisanju ona je kršćanska. Vremensko razdoblje u koje su smještene priče je od stare Jugoslavije do danas. Najviše ih je iz vremena polustoljetne komunističke čizme koja je krasnoslovila o slobodi, pravdi i humanosti, a u isto vrijeme genocidno uništavala cijeli jedan narod i njegovu bogatu kulturu. Sve u svemu zaključujem kako je hrvatski narod prošao kroz demonski pakao logora, progona i zatvora. Pobjednička vlast nije štedjela ni žene ni djecu. Ali, uza svu vojnu silu, udbine službe i doušnike, miliciju, hrvatske izrode, nisu uspjeli u svom naumu. Hrvatski se narod othrvao bezglasju i mraku. Stoga je dobro zapisati ovakve priče da se ne zaboravi. Neka čitaju naša djeca i neka se paze zvijeri koje vrebaju iza svakog grma kuda gazimo, jer oni nikada ne će prestati sanjati našu zemlju, naše gore i naše more.
Ljubo Krmek
