Gdje se djenu Podgradina?! Pričin vodi do nejasne i vječite težnje za osunčanom stranom Male Neretve, čini mi se. Malo po malo, ljudi su preseljavali na drugu stranu, zidajući betonske domove na pustopoljini, ne ledini, na vodi. Ostaviše iza sebe kamene hramove koji se sporo ali sigurno urušavaju. Trne život! Trnu i škrtoljudi, škrtih lica, škrtih riječi… trne Podgradina
A nekad bijaše vesela. Sva od kamena i u kamenu. Razlijegala se njenim tananim kamenim uličicama dječja cika i vika. I ispunjavala zrak između kamenih domova naslonjenih na litice. Gledam te stare kamene odgojiteljice pune škrabotinskih preplitanja i uspokojenih vinovih loza prepuštenih sebi. A one bez ljudske ruke nisu više pitome, podivljaju i skupa s raskamenjicama mrkuju na suncu. Postaju ptičja i zmijska gnjezdišta. Vjerujem da su se prvi Gradinjani nastanili baš ovdje zakriljeni krilima Tvrtkova grada koji ih je štitio postojano. Nekad to bijaše moćno zaklonište. Nisu razmišljali o selidbi dok su se pobjedonosno vraćali iz vodenih bitaka i dok su slavili snagu i slavu pobjednika. Međutim, bitkama nikad kraja. Preselile su se s vode na kopno. Redalo se stoljeće za stoljećem. Vremenom postajalo je tijesno za život kakav se nametao.
Pred besmislom sam ljudskih selidaba, ljudskih traganja za skladom kojega je teško igdje naći. Sputen i zgrčen minulim, kovitlam i raživljavam slike današnjeg izgleda mjesta. Igrom sudbine djenuh se u jednom podgradinskom domu. U prijatelja Stipe Šešelja. Prohodao sam s njim kroz cijelo mjesto uzduž i poprijeko. Pokazao mi je i ruševni dvor gdje se rodio. Gdje je proprpao. Gdje se odgojio. I dan-danas u donjem dijelu održava konobu. Suhozidni podrum. On se s tolikom ljubavlju i toplinom trudi kako bi meni približio Podgradinu koje danas više nema. I sam se trudim vidjeti što mi to Stipe dočarava, u tim oskvrnjenim i zaraslim kamenim prošlacima.
Vrijeme, potpomognuto vjetrom i kišom, učinilo je ove negdanje dvore skoro sablasnim. Osobito noću, kad se zaputim u promatranje mjesta, djeluje mi poput davnih, prohujalih vremena. Ono malo ljudi koji ostadoše vjerni osojnoj strani, s prvim mrakom zatvaraju se u se. Hodam pored zatvorenih vrata, oborenih škura, škrtih svjetiljaka, tek pokoja mačka preleti mi ispred radoznalih nogu. Domovi su tu Tutavaca, Bjeliša, Lapića, Šešelja, Salacana…
U zakrilju raskriljene smokve prepuštam se mislima. Udišem vonj rijeke i miris truleži prvih jesenskih kiša. Ono što ovdje obuzima znatiželjnika zasigurno je šutnja. Mirisna šutnja. Domaća. Pitoma. Šutnja je otvrdnula Podgradinu. Kako je bila sve jača i jača, tako ju je stezala. Podgradina je danas tvrda. Podsjeća me na stisnutu ruku koju je nemoguće otvoriti. Netko ju je davno stisnuo i nema otvaranja. U stisku se zgrčila. Možeš samo promatrati nabrekle žile koje ruku drže zgrčenom. Možda to tako treba biti. Ovdje su i pauci nebojdžije. Razvezali i očipkali pletiva kao da su na pazaru. Moraš se dobro paziti prolazeći između zapuštenica. Sve je obršnjavilo, uspuzalo, oprirodilo, zagospodarilo.
Stubičasti putić put grobišta betonuje. Podsjeća na mrtvačku šetnicu. Stipe ga je prodrmao iz betonskog mrtvila, tako da je danas manje mrtav. Ukrasio ga je brončanim križoputnim skulpturama. Kad čovjek stari i pohodi mjesto gdje je obvikao, ono nešto iz djetinjstva se uzburka u njemu. I pokrene se nezaustavljivo, razmišljam o Stipi penjući se stubama grobljanskom visu, odakle je prekrasan pogled na neretvansku deltu.
Šutim i sam zagledan kroz prozor Stipina doma. Osjećam se kao da sam na brodu. Usidrenom. Promatram domove s druge strane Male Neretve. Stješnjeni su jedan uz drugi, baš kao i ovi u Podgradini. Prepisano. Većinom su to novogradnje koje nije mimoišlo dograđivanje. Prekovodna Podgradina. Jesu li preselili zbog sunčevine?! Ili zbog malog neretvanskog sunca?! Male žute okruglice! Sve je ovdje u njenom znaku i sve je njoj podređeno. Ikoni neretvanskoj! I ljudi, i automobili, i plovila, sve se kreće zbog zlatnožutke.
A glasovi naših domišta zovu li zovu. Ćutim ih na vršcima osjetila i raspoznajem njihove poruke. Tražiti sebe i sebstvo u vremenu i prostoru znači živjeti. Prelaziti s jednog mjesta na drugo, s jedne obale na drugu. Vrtjeti se ukrug. Podgradina danas živi makar grizla samu sebe za vlastiti rep u neumitnom protjecanju vremena. Potraga za boljim ne prestaje. Niti će ikada prestati. Možda će nekim budućim generacijama odgonetka zablistati u raskamenjenim zapuštenicama, te će ponovno oživljavati osojnu stranu. Tko zna što nosi dan, a što nosi noć?!
Ljubo Krmek
foto: realitica.com
