PISMO LJUBI IZ HUMSKE ZEMLJE

Koliko ja vidim u posljednje vrijeme književnost, a poezija posebno leže na samrtnoj postelji. Posjećujem ih ne bih li ih podsjetio na njihove zadaće koje su same sebi zadale, a nisu ih ispunile. Ne znam pomaže li im moj posjet da svoj smrtni hropac odgode, ali vidim da im se agonija produžava

Negdje je pak već to skončavanje dovršeno u nekim djelovodnicima u kojima se podsjeća na ono što je poezija možda trebala napisati u svojoj oporuci. I ne znam kome bi to današnja umiruća pjesma moga ostaviti svoje nasljedstvo niti tko bi bio izvršitelj testamenta. Ono zlatno vrijeme stvaralaštva, čini se da je već završeno u onom obliku kojemu smo poklanjali svoju pozornost i u kojega smo se uzdali da bi mogao svojim poletom metafora i ekstaza pomoći otklonu apatije koja nas zahvaća već gotovo cijelo stoljeće. Tvoje knjige skupljam već nekoliko godina i sebi predbacujem kako nema razloga da kojom svojom rečenicom ne pokušam, ako ne oživjeti ih, a ono bar pomoći da nevidnone umru pošto stalno stojim u uvjerenju kako zaslužuju puni i dugi život.

A knjige su kako reče pjesnik Jean Paul „Debela pisma prijateljima“[1]. Što bih rekao na prepisku filozofavezanu za Heideggerovo sudjelovanje u promociji „znanstvenog“ nacionalsocijalizma u jednogodišnjem obnašanja dužnosti rektora Sveučilišta u Freiburgukoji je pomagao uspostavu tadašnjih službenih obrazovnih programa?[2] No, osvrćem se samo na jedan aspekt „Pravila za čovječji park“ u kojemu se govori kako pošiljatelj „debelih pisama“ ne može predvidjeti tko će ih sve dobiti, jer autor svoja pisma šalje neidentificiranim prijateljima. Za prijateljstvo „na daljinu“, dakle,  potrebno je samo pismo i dostavljač, odnosno tumač te čitatelj spreman da se sprijatelji s pismima koja stignu u taj post- restant.

Dragi prijatelju, ne želim te obeshrabriti ovim početnim sumornim naznakama, nego upozoriti da moje promatranje današnjih spisateljskih motiva nema veselu osnovu s koje bi tvoji stihovi prosto zrakom poletjeli,oni sami kao i teme i ideje koje sa sobom nose. Ne znamo zašto je povijest na našemu zavičaju zaustavila svoj trud pa njegovala napredak na drugim mjestima, a mi sa svojim bogatim nasljeđem ostali na rubu suvremene civilizacije. Nije to tvoja odgovornost, a ni moja. To je jednostavno tako zatečeno i nama se batrgati u tom vrtlogu kojega ni pametnije glave od nas nisu zaustavile, naprotiv, još ga više zavrtjeli. Do nas njihove nedoumice nisu dopirale, ali su nas posljedice njihova humanizma bez Boga (Sartre) i humanizma kao odgovornoga odnosa čovječjeg i božanskoga u transcendenciji faktičnoga svijeta (Jaspers) redovito sustizale. Pa ni njihov sumislitelj koji je zahtijevao misaono prebolijevanje (Verwindung) humanizma kao metafizičkog subjektivizma čovjeka, nije nas osokolio. Ni tvoj, a ni moj kulturni angažman ne pomažu baš u zajedničkom priznanju da bi se moglo mnogo više postići s našim identitetom kad bi bilo dovoljnog domaćeg razumijevanja za kulturne i duhovne potrebe koje bi motivirale i dale neki učinak našoj važnosti. Ti se ne miriš s tom neizvjesnom strujom., jer tvoja „debela pisma“ pristižu i ona pronalaze prijatelje.

Evo i ja kao i ti pokušavam pogurati književnu zapregu ne bi li se kola nekako uzvezla uz strminu i izašla na neku ravan da se upregnuti odmore. Tvoj teret od petnaestak knjiga se više ne može mjeriti onim standardnim književnim metrom što ga prikazivači knjiga rabe uglavnom na stranici i pol protokolarnih pohvala. Nisam siguran zašto je to tako. Možda da se ne bi zamjerili tebi ili pak ne znaju kako bi drukčije primijenili svoju liniju manjeg otpora!? Za ovaj tvoj „teret“, međutim, ne treba dodatna lokomotiva koja bi kao nekad uz Ivan gurala kompoziciju. Tvoj književni prinos ima samovoznu jakost da mu ni dosada nisu trebali evolucijski dodatci kako bi trajao na onome mjestu na kojemu je nastao i bio na dobrobit onima kojima je bio namijenjen. Ja, također, ne mislim kako bi tvoj književni vlak trebao brektati samo po tračnicama uskotračne pruge koja se završava na Savi. On bi dabome mogao huktati i normalnim kolosijekom, a ne samo špartati desnom stranom jednosmjernog kolovoza. Eto tako smatram da se Baština, kao renomirani niz izdavačkog pogona DHK HB, treba pokazati na širem prostoru svjetlom tvoga intelektualnog potencijala i tvoje duhovne snage kako ne bismo lutali u ovom nama nesklonom vremenu. Zato se tvoje pjesme, priče i drame; uredništvo i silna istraživačka potraga za potvrdama identiteta mora potpunije predočiti sa svim njihovim učincima. Uz „Hrvatsko slovo“potrebo je otvoriti još mnoge prozore za tvoje književno svjetlo.

Kako se tvoj napor odvijao na današnjim zemljopisnim marginama pa tvoj i naš doprinos nije funkcionirao kako treba, morao si posegnuti za korijenima da te (i nas) ne bi ugasilo brabonjanje iz velikih kulturnih središta koja to ime nikada nisu zasluživala u potpunosti. A u svojoj samodovoljnosti su uz tebe i mnoge od nas željeli smaknuti kao epizode bogate njihovim promašajima. Zato si morao pisati o Morinama, o Humljankama i Humskoj zemlji; Milogledima i Višeglasjem; Zadom i drugim knjigama za koje ne znam jesu li knjige pjesama ili izleti u povijesnu predaju. Izleti koji su izgubili arhitekturu stihova ili su oni možda nesvakidašnji putopisi o prostorima i kulturama koje je povijesna znanost dosad dosljedno ignorirala. Osobno nisam ustanovio u koju bih književnu vrstu stavio zapise Iz Humske zemlje. Nisu to memoari narodnog sjećanja, jer „u sveopćoj slabosti pamćenja“ mnogo je zaboravljeno, smije li se reći potisnuto nekom silom koja je došla s neke neprijateljske strane. Očito je aktualna službena povijesna i književna znanost bila kratkih nogu pa si u tom motivu potražio svoj zadatak. I neka si.

Sve je tvoje iz Humske zemlje! I pjesme i priče. Ta je zemlja široka s velikom povijesnom dubinom koju su ispunile većinom usmene predaje, ali tu su preživjeli i mnogi arheološki svjedoci što tvrdo potvrđuju nekadašnju zbilju. U tim imenima; toponima, ojkonima, hidronima, oronima i onomastici na što se oslanjaš u svom pismoljublju sadržana je povijest njihova postanka i postojanja svega što imamo, što si jedva spasio od zaborava. Pokušao si dodirnuti intimu ljudi koji još nisu napustili Humsku zemlju. Je li to bilo vrijedno truda i je li taj motiv sada dovoljan i čitatelju, bar za početak? Nema sumnje da će nostalgičari prionuti za taj zaboravljeni oronim pa makar se u tim „pričama“ miješali san i java. Ipak, tu vrijeme i prostor plodno prožimaju cjelinu hercegovačkog juga, sve zahvaljujući tvom pripovjednom umijeću koje poručuje„… ako je san moj život, pustite me da sanjam“,  potiče samopoštovanje aktualnih žitelja koji ne žele tajiti svoj svjetonazorski i nacionalni identitet. U kronološkim godovima što se mogu iščitati u tvome potezu ova je „dolina suza“ tvrdo gruba, vjerodostojna i draga da se vrijedi ponešto i žrtvovati za povijest koja je imala smisao i negdje ga zagubila. I tu nije potrebna patetika, jer tragičnost je tu bila svakodnevno svježa, ali tvoje pripovijedanje o tome je melodiozno i u skladu je s predmetom svoga motiva. Čini se da si tražio stanovitu stabilnost i sigurnost kroz precizan ritam starih pjesama, brojalica i jezičnih igara. To je upravo ono, što se ne smije napuštati ni za trenutak uzdajući se u prihvaćeni stil koji ti jamči svježinu, opuštenost i igru izvornog izraza. A što sve to podsjeća na poštovanje dosegnute razine književnoga umijeća neka je tvoje pravo i tvoja odgovornost. Dakako, tvoj je jezik dinamičan i sukladan mislima, stabilan poput kamenog spavača što je stopljen s krajolikom. Ti si orno potražio pomoć i u etimološkim i drugim rječnicima, a najviše si upravio pogled na one kamenite krajputaše koji su nijemi govornici i koje si znao slušati i mogao čuti. Je li to bio tvoj razgovor s preminulim pjesnicima L. Kordićem, N. Martićem, K. Šegom, V. Pavlovićem i D. Šimovićem?

Prihvaćam da si morao ući u vlastitu prošlost pa doživjeti kako ovo što sada opažamo da burno ključa u nama. Nekada je sve izgledalo drukčije. Znam da nisi povjesničar, nego pjesnik u vječnoj borbi za vlastiti identitet, predan svome zavičaju i odan svome rodu i narodu, koji otkriva i okrjepljuje se njegovom silnom a potisnutom snagom.[3]

Neki su književni kritičari ocijenili kako se predstavljaš kao pozorni motritelj kulturnih događanja i političkih zbivanja. To što si u svojim temama nastojao biti odmjeren, ali odlučan; dosljedan i prepoznatljiv, znak je tvoje literarne zrelosti i leksičkog obilja čime osvajaš pozornost. Jer je to poniklo i razvilo se iz nasljeđa južnohrvatskih narodnih govora, a posebno onih čudesnih tekstova na stećcima. Sve to me upućuje da si uvidio bitne odnose i prihvatio važne teme pa si mogao svojim književnim umijećem pjesnički nadahnuto oblikovati ono što se inače naziva informativna građa. Priznajem da tvoj umjetnički svijet plovi u duhu onoga jezika koji je iskovan u vlastitoj radionici i koji svojim izrazom pogađa bit zbilje koja se želi pokazati. U tom jeziku nema sumnje stanuje naš (hrvatski) identitet, a da toga on sam još ne zna. A da je drukčije, bilo bi više samopoštovanja na krilima toga duha koji u tvojim knjigama zrači svojom osobitom lakoćom, tvrdoćom i istodobno lepršavošću, pojmovnom preciznošću i mističnom tajnovitošću. Raduje me što je izostao cinizam, a što je ostala kritičnost i razložnost. To uvijek vodi samoj istini. Još me veseli što tvoja pitka priča odolijeva pomodarstvu koje se uzda u moderno (novo) po svaku cijenu i ništi vlastite i nježne i sumorne uspomene koje nas čine onim što zapravo jesmo. Jer još živi unatoč svoj znanosti (koja ‘ne misli’) ona stara mudrost koju je Sokrat (izgleda) naučio u Delfima[4] – “upoznaj sebe samog” i time stekao status najmudrijeg Grka.[5]

Na kraju, prastaro pitanje koje nužno postavlja svatko tko propituje smisao i svrhu vlastite egzistencije: Tko sam ja? Pri svijesti nam je kako je ono hotimičnim zaboravom dugi niz godina potiskivano i prekrivano s tisuću (prječih?) misli i emocija. Osjeća se kako si ti ovo pitanje postavio na poseban način i da odgovore na njega nudiš u svojim knjigama. U tim odgovorima vidi se kompleksnost tvoga umjetničkog bića i predio u kojemu to biće prebiva. A taj je prostor neobično važan kao živa tvar koja protječe, kao Neretva (Skamandar, Nar, Naro, Naron, Narona, Naruta, Naronta, Orontius, Narenta, Arenta; „Kako je dobila ime … ne možemo otkriti ni po usmenim predajama, ni po uščuvanim zapisima. Možemo samo nagađati.“). I to protjecanje tvoga prostora jest vrijeme koje je svjedok opstojnosti Huma u dugim nevoljama i katkada kratkotrajnim obiljem. Zato valjda o onim graničnim pitanjima nisi izravno napisao ništa, nego se tvoj diskurs uzda u ono što se u našemu svjetonazoru razumije samo po sebi, a to će reći da je riječ o spoznaji koja je oslonjena na izravan uvid kojemu više nisu potrebni argumenti da bi se dostojno živjelo.

Poštovani Ljubo tvoj je hod u knjigama plodan sjećanjima i otkrićima, iako izgleda da ono najbolje još nije otkriveno. Ono je još pod zemljom. Ovo što je pred nama zasad, što si nam pokazao i što je preostalo nakon neshvatljivoga nemara domaće odgovornosti, svjedoči o nekadašnjoj visokoj kulturi na ovom ozemlju. Ona zaslužuje da je novi naraštaji upoznaju, da joj se dive jer je toga vrijedna i da je s ponosom čuvaju od nemilosnog zuba vremena.

Bog te blagoslovio!
Ivan Sivrić

[1] Tom rečenicom započinje svoja „Pravila za ljudski vrt“ Peter Sloterdijk kao odgovor na Heideggerovo „Pismo o humanizmu“ (predavanje koje je P. Sloterdijk održao 1999. u dvorcu Elmau). Inače, Pravila su bila relativno teško dostupna u našoj Herceg Bosni. Ja sam ih se nekako dokopao, ali bila su u srpskom prijevodu, no to mi nije bio veliki problem; sve sam shvatio što bih shvatio i na hrvatskom. Sjećam se da sam ta Pravila posudio mome poštovanom lektoru i suradniku da ih i on čita, a on ih je „lektorirao na hrvatski“ pa vidjevši oko ponoći kad je završio „lekturu“ da to nije bila svrha posudbe zamalo nije skočio s balkona na četvrtom katu. A ta Pravila najprije su objavili u The Bridge-u, časopisu DHK, no od njih taj tekst nisam mogao dobiti, tko zna zašto.

[2]Godine 1946. Martin Heidegger objavljuje svoj odgovor francuskome prijatelju Jeanu Baufretu naslovljen Pismo o humanizmu. Heideggerova šutnja o nacionalsocijalizmu i o svom angažmanu u doba rektorskog vodstva u Freiburgu 1933.-1934. godine upućuje na osnovno pitanje o odgovornosti intelektualaca za ravnodušnost spram političkih zločina totalitarnih poredaka (ne samo nacističkih).

[3]Putniče / Kad u zamorja humska zagaziš / Nek’ ti kolino malo klecne / Nek’ ti ruka k čelu poje / Jer tu vječite borbe bjesne // Hržu konji ječe junaci / Mučenici // Ja knez Mihajlo / Ja voivoda Stipan / Ja župan Juroje… („Humska zamorja“).

[4]Ime Delphoi je povezano s δελφόςdelphus “materica”. Iz Homerove Himne Apolonu doznajemo kako je Apolon došao u Delfe u obliku delfina (“riba s maternicom”).

[5] Prema predaji delfska je proročica objavila da je Sokrat najmudriji čovjek u Grčkoj … Inače, “Kako se uzdići iznad bola i patnje? Spoznajom samoga sebe!“ (Budha); Upanishade: “Spoznaj sebe.” etc.