Mio Vesović, suvremeni je hrvatski umjetnik, fotograf, drugi po broju zastupljenih djela u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, autor obimnog i složenog opusa, uvijek s fotoaparatom u ruci i nadasave spreman na djelovanje
Vidio sam mnoštvo Vesovićevih fotografija, fotografira već odavna, vrlo prisutan u aktualnoj umjetničkoj produkciji.
Da, doista, Vesović je fotografirao mnoštvo događaja, osoba, fragmenata, zabilježio je brojne važne trenutke i možda još više, obilje onih posve nevažnih detalja, koji ionako ništa nikome ne znače, osim vremenu jer oni su trag, izraziti i vidljivi trag u vremenu, koje klizi kao fini pjesak iz klepsidre kroz naše raširene prste i poneko zrnce ostane na našoj ruci da bi se ubrzo sunovratilo za onima koji su već projurili između prstiju.
Da, Mio Vesović, umjetnički fotograf iz Zagreba, svjedok je vremena
Njegovo je zanimanje precizno i kontinuirano bilježenje protoka (nezaustavljivo) vremena, u različitim situacijama i prigodama, suočen s masom, pojedincima ili prazninom prostora.
Svakom novom fotografijom, a za koju često mislimo kako će imati nekakvu svrhu u budućnosti i možda zanimati nekoga, Vesović gradi veličanstvenu piramidu načinjenu od brojnih fotografija u slavu nezaustavljivog protoka vremena.
No ipak nije sve tako crno, naša memorija se iznenada budi suočena s pojedinim fotografijama na kojima se prepoznajemo u davnim i stvarno zaboravljenim danima, prisjećamo se imena i lica, sve bolje i jače, začujemo i riječi tada izgovorene u bijesu i žaru, u muci i muku i tada vrijeme, samo za sekundu, dvije, zastane, začuđeno, da bi se ubrzo sabralo i produžilo dalje, sve brže, nastojeći nadoknaditi izgubljeno.
I upravo tih nekoliko sekundi, koje smo oteli vremenu, njegovom preciznom protjecanju, najljepši je aspekt fotografije, budi nas i probuđuje nadu, suočeni s davninom i nestalom nadom.
Piramida Vesovićevih fotografija golema je, sadrži nebrojena lica, događaje, riječi, poglede, osjećaje, čitav svijet mnogih života.
Ipak volim reći i ovo, koliko god je piramida fotografija svakim danom sve veća, Vesovićeve fotografije ponajprije u trenutku fotografiranja slave život i svu njegovu uvijek teško objašnjivu slojevitost.
Da, fotografije su lice i naličje čovjeka, avers i revers života jer govore o prolaznosti istodobno slaveći život.
Miroslav Pelikan
