Vinko Grubišić – Uz knjigu Ljube Krmeka “RAM”

Ljubo Krmek je prvošnjim zbirkama poezije, već od Milogleda (1999.) pokazao da poezija žudi za jezičnom obnovom, za čvrstom inovativnom metaforom, ali ujedno on je svjestan i toga da ono što samo riječju živi od riječi i umire pa je riječi znao vješto podrediti nadahnuću koje mu je u ovoj zbirki obilno nudilo svakodnevlje, mnogo više nego li tradicija

Izvorište pjesama Ljube Krmeka glavninom je humska zemlja, s kojom, za koju i u kojoj pjesnik živi. Ta zemlja sa svojim ponekad postojanim, a ponekad varljiivim krajolikom, sa svojim osebujnim a opet tako pregnantnim jezikom, tako često preimenovanim i zabranjivanim, sa svojom tradicijom tako jasnom i tako nedefiniranom. I naravno sa svojim povijesnim, političkim, društvenim pa i kulturnim nevoljama, varljivostima i samozavaravanjima. Humska zemlja, koju su uključivali u sve što joj ne bijaše prirodno, a otklanjali je od njene srži, od najbitnijega. No ne ćemo počimati o gorčinama kojih u ovim Krmekovim pjesmama ima više nego li ih je bilo u prethodnim zbirkama.

Došašće koje se “prošuljalo prosincom” svojevrsna je invokacija: zaziv Krista  da dođe onima koji ga čekaju  “obezvrijeđeni”,  “u noći punoj bjeline”, kad čekači znaju da nakon Njegova poroda “slijedi ispunjenje Herodovo.” I ta invokacija završava naglašavanjem diobe mira, tom tako sadržajnom riječi, napunjenom božićem, bliskošću i puninom. Mirom Došašća.

O pjesnikovu djedu Grgi nije ni bilo potrebno mnogo govoriti, nego samo ono što je i napomenuto, bez čega on ne bi bio on, a opet taj djed je tako tipčan za jedno žalosno vrijeme smrti i propasti. “Bio je bačvar”, ali bi, među inim djeci “oputio opanke”. On je nositelj jedne sudbine, jedan od brojnih koje “Jednog jutra / u pamik zore rani/…/ Odvedoše partizani.” (MojdjedGrgo). U nepovrat, kamo se većinom odvodilo tih godina.

Ima više pjesama u kojima se iskazuje kritika na bivšu državu. U pjesmi Djevojački stoplet čitamo “Nečije su / Onečišćene ruke / Zadračile prag // iza kojega su umirali ljudi / I djevojke.” No ni sadašnja situacija u pjesnikovim očima nije nimalo ružičasta. Poetiziranje u ovom slučaju nikako ne znači uljepšavanje nego svojevrsno uočavanje, nerijetko s mnogo sarkazma. Pjesma Okvir sva je u pitanjima zašto se nije učinilo ono što se moglo učiniti, što se nametalo kao prirodno.  „Pa bi nam / Grb hrvatski svima sjao.“ Kako se nije „crvena pređa“  osukala „u kančela“ pjesnik se pita „Jesmo li mogli // Uza sliku / Promijeniti i okvir.“  No, ispustilo se ono najglavnije najbitnije, jer bez okvira se ne zna ni čija je slika ni u koju je svrhu priređena, „A drugi će se baniti / Na tvome dobru.“ Epidemija koja se uvukla u pjesnikov narod ima sasvim raspoznatljivu rodbinu:  „Zlo joj je tata / Ljubomora majka / A baka partizanka.“ (Bolesni grad).

Rekosmo to je glavninom zemlja humska, a baš taj uži pjesnikov zavičaj pruža žalosnu sliku gdje su Hrvati većina, apsolutna većina, a stalno ih odnekuda netko nastoji prisiliti da se vladaju kao manjina,  i što je najgore oni na to pristaju.  „Iz gnjecavine / Izranjaju podmuklice“, no pjesma Urazumljivači bezumlja  ipak završava optimistično, riječima otpora: „Urazumljivači bezumlja / Svojeljubno /Zapasuju grudinu // Ne daju / Ni jedne pedi.“

On uočava u pjesmi veoma izravnim stihovima pod naslovom Danji svijet kako je taj svijet  „Omjeren / Neizmjerjem mržnje“, svijet „Vlastohlepan / Ljubomoran / Pohotan / Poročan / Krvoločan“, ali u njemu se odvija život i – piše poezija puna gorčine, o čemu posebno zorno govore kratki stihovi pjesme Kobača. Gorčina se posebno iskazuje u pjesmi Kad te podstanar počne izdavati, kojoj je tematski slična pjesma Provratak, gdje je riječ o onima koji izbačeni iz doma svojega dođoše u goste… „Dvorih ga / Sedam dugih godina// Dok ne ojača // Uzimao je polako  // Slovo po slovo / Pedalj po pedalj  // A onda sve grabljivije // Stranicu po stranicu / Prostoriju po prostoriju / Dok šutnjom / Ne reče // Ovo više nije tvoj dom / Moje je ime na pretincu tvom.“  Eto „Provratak“  je onaj koji se progurao na vrata. Nažalost ne samo da odmah vidimo o čemu se tu radi nego i kako se radi i gdje se to radi. Nekako sasvim naravno iza te pjesme dolazi pjesma Hulja. I ona Stipina priča (Zbori mi Stipe) o domoljublju Hrvata u Australiji i u Stuttgartu sasvim je lijepo pretočena u pjesmu, a završetak: „Čekam hrvatske policajce // Da me uvjere / Da se uvjere / Da sam tu.“

Poseban je užitak prolaziti kroz ove stihove i zastajati kod riječi, iskopanih iz narodnog govora o kojemu se baš nitko (izuzev vrijednog  dr. Domagoja Vidovića)  nije baš brinuo, zatim  stvorenih izraza prema političkoj i inoj potrebi, kao znak povezivanja i s tradicijom i sa stvarnošću:  „Iz bezdna / Taminke…“ „Izmijuljava iznoćak / Mrakoljuba“ (Glasanje probudnica),  „Ožuči riječ“ (I opet),  „Otkud davati /…/ Naš jezik /… / Gostima / Svojatašima (Hospites),  „Kad misliš da obedemljen si / Uokoljen i opunoljećen (Rane od oljuština),  „Na mjestima gdje je gdje je lišće žuto / Hladnjikavo i trnjikavo (Mjesta na kojima se zemlja znoji), „Moja sjena /…/ Procvijećena / Šumnim dosanjanicima / Slatkog domovinskog soča (Sred lastve). Ovo je tek letimično uočavanje.

Ljubo Krmek je iz kraja gdje se ljudi svakodnevno susreću sa stećcima, s tim tako tihim a opet tako neutišanim „kamenim spavačima“. Pjesma  Kamen i ja pisana je djelomično jezikom tih stojećaka, tih uspravnih krstjana, ali u njoj nalazimo i kajkavizme („nikaj“, „U vsegu rusagu“), kao svojevrsne poveznice hrvatskoga juga i sjevera.

Uostalom dvije knjige povijesno-proznih zapisa Iz humske zemlje pokazuju kako autor ove zbirke temeljito poznaje prošlost, ali i sadašnje nevolje svoje zemlje humske, svog zavičaja.

Kao što u prvoj pjesmi – za koju rekosmo da bi mogla biti invokacijska – reče „Na umu nam je Domovina / Raskomadana“ zaista mnogi su stihovi ove zbirke  domoljubni, ali neposredni i bez patetike, riječi čovjeka koji ima na umu zarone u prošlost ali i stvarnost  oko sebe. I potrebe izrona u pravi nacionalni puni slobodni život.

No Ljubo Krmek je prvošnjim zbirkama poezije, već od Milogleda (1999.) pokazao da poezija žudi za jezičnom obnovom, za čvrstom inovativnom metaforom, ali ujedno on je svjestan i toga da ono što samo riječju živi od riječi i umire pa je riječi znao vješto podrediti nadahnuću koje mu je u ovoj zbirki obilno nudilo svakodnevlje, mnogo više nego li tradicija.

Vinko Grubišić