SVJETLILICA OD KLEKA

Teška vremena po hrvatski narod! Nakon dobro poznatih komunističkih izgona, kad  su ciljano neistomišljenicima u ruke gurali pasoše, sad su na snazi slobodni nesputani odlasci (bez putovnice) samo s osobnom kartom. Napredak, nema što!

Poruka je jasna: Hrvati, možete slobodno uzeti putovnicu u zemlji u kojoj se skrasite, u kojoj mognete zaraditi za kruh svagdanji. Bilanca: broj nezaposlenih u RH nikad manji! Rekao bi, tko ne zna, cijela se Hrvatska zaposlila. No, međutim, stvarnost je bitno drukčija. Hrvatska mladost je desetkovana. Sa svakim novim jutrom, netko nedostaje. Njemačka, Austrija, Irska, Švicarska… to su odredišta…

„Bogu hvala dobro smo! Zaposlio sam se u jednoj tvornici perja. Vlasnik prima samo katolike. Kad čuh kolika je plaća, odmah sam se svojski prihvatio posla. Vlasnik me je promatrao nekoliko mjeseci, a onda me je pozvao na razgovor. Ponudio mi je da mu održavam cijelu okućnicu uz dodatnu plaću. Ne trebaš bit podoban; ne trebaš se obazirati tko će te ugledati s kim piješ kavu; ne trebaš pripadati stranci za koju navija vlasnik… u obitelj mi se vratio izgubljeni osmijeh i ozarena lica…sretni smo… samo Bože zdravlja! Jedino mi malo nedostaje dom, ali kad se sjetim iz kakve potrebe odoh, prevrnem!“ govori  mi poznanik Vlado.

Dobro ga poznajem. Borio se za opstanak. Nadničario. Dan za danom. Slao molbu za molbom. A onda su Dolinu preplavili bosanski muslimani obarajući cijenu ionako mizerne dnevnice. Nije imao izbora, zaputio se s obitelji u Njemačku. Danas mu kuća zjapi prazna. Kuća, koja je sve do jučer disala od dječje skike i vriske. Kuća koja je obećavala potomstvo. Život! Puno toga su obećavali i politički prvaci Hrvatima, i u domovini i u dijaspori. Na sve strane slali su emisare i torbare (s jednom na srcu, a s drugom u džepu) i evo gdje dođosmo! Više nitko nikomu ne vjeruje! Hrvatski se brod u svjetskoj oluji valja, stovalja! Jedini svjetionik kroz sveopću neveru je lik Predsjednice.

Ljepljivi ljudski glib omeđava hrvatske granice! Od stare gospođe odlučno ne svojim kršćanskim korijenima! Političari okićeni narodnom: „Za sto lira u sto vira!“ Vrijedni Neretvani lobiraju kod Boga kišu za prežednu zemlju! A ako je i podari i bude prinosa, dijelit će besplatno. Jer svakako više nemaju komu prodati ono što proizvedu (doduše, sad kad više nemaju tuce ministara iz Doline, možda će i krenuti prodaja). Teže je danas malom hrvatskom čovjeku nego ikada. Cinizam globalizacije dostiže neslućene razmjere.

U sveopćim životnim pritiscima i nebeskoj suši, ono što podiže glavu zasigurno je hrvatska kultura. Ne, ona ne će dopustiti ničemu pobrojanom da je potisne. Svijetlila je i u većemu mraku. Najstarija svjetlilica u Dolini galerija je Stećak u Kleku. Ovoga ljeta ulje za njezin fitilj dopremljen je morem iz Raguse. Između hrvatskih otoka doplovila je u luku Klek pretovarena lađa slikama otoka. Kao da ih je usput potovarila. Posada zavidna! Moram ih mjentovati. Kapetan broda Lukša Peko, kormilar Marin Ivanović, jedra razvijaju Josip Škerlj i Mišo Baričević! Kuriozno sam ih promatrao u Galeriji najbližoj moru. Kao da su se stopili s njom. I oni i izložena Pekina djela. S jedne strane poluotok Klek i iza njega poluotok Pelješac, a s druge umjetnikovi izlošci i na njima otoci. Njih dvadesetak. Zasanjani, sanjani i dosanjani. Krvavo prošarani. Što li je umjetnik doživljavao dok ih je oplovljavao!? Je li to elafitska skupina ili je posrijedi samo jedan u bezbroj varijacija. Možda Daksa?!

Na nekim izlošcima more je uzburkano, na nekima mirno, baš kao i nebo ponad njih. Čas je navunjeno i za plovidbu opasno, čas je bistro s dalekim vidicima. Ploviti se mora! Bez obzira na datosti, promatraču je ostavljena mogućnost biranja svoga otoka. I ja biram. Onako robinzonski. Jedan zamjerim i skrasim se na njemu. Ime mu je Arg. XIII. Iz obitelji je Argonauta. Privuče me svojim veselim bojama. Nije li to stupica?! No, i ja sam stari znatiželjko. Bitno mi je da nije gol. Da osim surih hridi ima mrca zelenila. Uzgred, ima i dva vrha i jednu dragu. Tu ću pristati, jer ionako se osjećam odisejski, kao između dvije vatre, kao nasred mora. Možda i pronađem zlatno runo. Jer, siguran sam, negdje je tu skriveno, među ovim otočjem, između neba i mora…

Ljubo Krmek

Slika: Kapjela na Valu / Slavko Katić