Dragi moj Grgo!

Nismo se odavno čuli.Kako si mi rekao da te izvijestim kako sam i kakav je život u Hrvatskoj, nakanih se da ti napišem nekoliko redaka. Povoda ima više. Najprije bih ti zaželio da te Bog čuva i da ti podari i dalje dobro zdravlje. Bez toga ništa. Ovamo ga je sve manje. Srećom, postoji dijaliza. Nakon dvije u Splitu, sad me dijaliziraju u Metkoviću. Pa i nije to tako strašno. Liječnici i sestre su dobri prema meni. Odmah je upola lakše. Kada bi bar postojao neki dijalizator koji bi mogao pročistiti hrvatsku politiku?! Kakva bi za to strojčina trebala! Ali, meni bi bilo još lakše. Ovih dana, moj prijatelju, pročišćava se i hrvatsko stanovništvo u Dolini. Tko je god prijavljen s ove strane mitnice, a rodom je iz Hercegovine, biva pozivan u policiju na razgovor. Nema iznimke, bez obzira otkad je tu, radi li, ne radi, je li se okoristio ili nije, svi odreda. I sam bijah pozvan na razgovor. I iznenadih se. Dočekaše me dvije ugodne dame. Sve uljudno. Kažu mi kako me je tražio policajac i nije me našao u kući. Ja velim da sam bio na poslu. Dobro, onda mi kažu da me ne poznaju susjedi. Ja ustvrdim da nisam neki kavedžija, a i da oni slabo čitaju. Potom me pitaju što imam reći o sebi, kad sam rođen, gdje radim, gdje mi je kuća… Moja je kuća Neretva! Moja je kuća Hrvatska! Oni u čudu. Njima su zidovi kuća. Dobro, malo su se i nasmijale. Znam što ćeš odmah pomisliti, ali nisam ni tona povisio. Sve sam im mirno i staloženo rekao. Da sam ovdje otprije Domovinskog rata; da sam branitelj od prvog dana (evo i invalid); da se nikad nisam ničim okoristio u svojoj plemenitoj; da nikad nisam prijavljivao nikog od obitelji na svoju adresu; da su mi ovdje sve isprave, automobil i vojna knjižica; da trideset i jednu godinu uredno plaćam porez svojoj državi; da nikad nisam sudski gonjen ni kažnjavan; da druge adrese nemam; da mi je jedini grijeh što volim svoju zemlju. Ali voliš je i ti prijatelju, pa me možeš razumjeti. Ja druge niti imam, niti želim! Nedostatno! Kažu mi da je to što pobrojah sve u redu, ali da moram biti u zidovima kad dođe gospodin policajac. Uzalud se ja pravdam da  nemam kad biti  u zidovima, da moram raditi, bolovati, pisati, obići obitelj… oni kažu ne bude li te i zna ti se! Zna mi se odavno! Svima nama!

Tužan sam ti, moj Grgo. Kako i ne bih bio kad naočigled propada sve ono za što se borismo. Nije ovo ona Hrvatska kakvu sanjasmo. Zapuhaše neki drugi vjetrovi. Prodaše sve za novac. Smiju nam se i pjevaju: „Za ideale ginu budale!“ Pa da, tako nam i treba. Kad nismo znali. Ja ne znao il’ ne imao – isto ti se piše. Vrijeme te briše. A vremena su od prevrata. Vrije cijela kugla zemaljska. Vrije i u Hrvatskoj kao u košnici. Kad bi se bar svi vi vratili koji ste morali otići. Ojačali bi. Zbili bi redove. Ovakvo stanje, kakvo je sad, neminovno će imati sudbinske posljedice. Ono što se nije zbilo tijekom krvave hrvatske povijesti, zbiva se upravo u današnjoj slobodi i samostalnosti. Perfidno se raslojava hrvatsko zajedništvo. Na svakom koraku niču nove mitnice, a mitničari sve mrkiji i zlovoljniji. Što misli hrvatski puk?! Nama je plesti preko njih. Šutke i bolno koračati ne obraćajući pozornost na one kojima hrvatsko ime nije nikad značilo ama baš ništa. Nevjerojatno je s kakvom ironijom hrvatsko ime izgovaraju i s kolikim apetitom nas vraćaju gdje mi više nikad ne ćemo!

Dragi moj prijatelju, tvoji kameni zidovi streme k nebu u tvojemu Gracu. Postavio si kamenu točku u koju se želiš vratiti. Veza je to neraskidiva. Simbioza čovjeka i kamena. Čovjeka iz bijelog svijeta i hrvatskog kamena. Vinograd je dobro ponio, ako ne naleti kakva tuča. Svi te pozdravljaju: Marko i Pero sve održavaju; Jakov sve nadgleda;  sestrić Pero upjesmljava svu Huminu, Jozo, Zlatko i Ivica balaju… I kulturnih priredaba sve je manje. Nekako se sve svodi na to – ako ćeš potegnuti, nešto će se i dogoditi. Novac namijenjen kulturi lako se preinači za neke druge stvari. Čini se da su uzaludna naša nastojanja o buđenju kulturne svijesti. No, kao i ti, i ja se još uvijek ne predajem. Zbog naše djece vrijedi se boriti i dalje.

P.S. Budem li imao prigodu, ponovno ću ti se javiti. Dotad ostaj mi s milim Bogom i piši iz bijelog svijeta. Ima netko tko te s veseljem vidjeti čeka!

Ljubo Krmek

Na fotografiji: Grgo Tapalović i Ljubo Krmek ispred Provi dvora u Gracu

Leave a Reply

Your email address will not be published.