NA PIKNIKU U KLEKU

Srpanj je i nema žege. Tek je slutimo. Nadam se da ovo nije jedna od onih godina kada se ni more ne stigne dobro zagrijati. Teška su vremena.

Iako nema izravnih sukoba, možda su jedna od najtežih u novijoj povijesti. Očito je da su Moćnici osmislili scenarij prisilnog preseljenja ljudstva kako bi pokorili (ionako savijenu) staru Gospođu. A vodiči stare Gospođe – preslik naših saborskih, uvaženih zastupnika, ljudi od ugleda… vidjesmo im lica huda – popuzanska i uvlakačka dok podržavahu glasovitu Deklaraciju… iako ih je narod izabrao – oni protiv naroda… ali oborenih glava…

U  moru laži i obmana, kako od svojih, tako i od tuđih demagogija, deklaracija, demo(n)kracija, konvencija, sporazuma, ugovora, okokućnih migranata (koji ne znaju ni odakle su ni kako im je ime, a mi ne možemo niti zamisliti prelazak jedne granice bez urednih isprava), dobih poziv na piknik. E, baš mi je do piknika! „Odnio ti đavo prešu“, viče Mišo. Piknik u Kleku! Mišo spada u one umne ljude koji spašavaju što se spasiti može. Osujetio sam mu namjeru: želi nas rasteretiti bar na tren ićem, pićem, glazbom, balunom, razgovorom – ukratko, odmaknuti od svakodnevnoga stresa kojega je u izobilju. Nisam se niti pokušao dvoumiti, prihvatih na prvu, te se s prijateljem Ivanom Buntićem – Kokom zametnuh pitom i vinom i put Kleka.

Sunce je zamicalo zapadu kad stigosmo na odredište. Kao da ga je sjeverozapadni vjetar užurbano spuštao niz pepeljasti nebeski zastor, mijenjajući mu boju iz žute u crvenu. Zarumenilo je uzburkanu površinu mora, a njegov rumenkasti sjaj zapalio je izložbeni dvor galerije Stećak. S njezinih kamenih zidova gejzirski uzvrištale boje. Prepoznatljivi dubrovački kolorit. Mišo nas je dočekao prijateljskim stiskom ruke. Neuobičajeno otmjeno odjeven za piknik. Dade me u sumnju. Ubrzo shvatih da je s Mišom njegova ljepša polovica, a da nedostaje Josip. Tu smo Rusmo. Pa dobro, othrvat ćemo se nekako novonastaloj situaciji. Mišo preuzima ulogu kustosa i vodi nas od slike do slike. Ponosno. Ima i zašto!

Izloženo je dvadeset djela velikih formata. Sve su slikane uljem na platnu. I sve prizori za odmoriti dušu. Koloritna ekspresija bijega od stvarnosti. Bijega od onoga što stišće, što ne da disati. Promatrač je u mogućnosti birati gdje će zapikničiti. Nudi se glazba, pecanje, udvaranje, zaruke, objed na travi, bicikliranje, Amerikanka u Kleku (ni galebovi ne ostadoše praznih rukava)…pa sve do onoga najatraktivnijeg posljednjih dana, a to je nogomet. Mudro je to Mišo zaokružio utakmicom, odnosno slikom nazvanom Hrvatska. Na njoj je igrač u kockastom dresu s loptom ponad glave. Iako sam i sam u svojim zapisima kritički gledao na sport i veleban prostor ponuđen mu u tiskovinama nauštrb kulturi, koja je uvijek zbijena što može tješnje (a tek novac koji se vrti u sportu za razliku od kulture), shvatih ovih dana svoju zabludu. Naime, ništa nas ne može ujediniti i zanijeti kao nogomet i hrvatska izabrana vrsta. Ne mogu niti zamisliti da nas svijetu predstave svi književnici, glazbenici i likovni umjetnici kao što to čini Hrvatska nogometna reprezentacija. Fascinantno je to kako se budi kockasti zanos nakon uspješnice. Kapa dolje!

Nemoguće je pogledati ovu Mišinu sliku a u isti tren ne prisjetiti se slike sa stadiona Ljube Babića… Je li i ona nastala u ovakvom domoljubnom zanosu, pitam se?! Kod Miše je to očito. „Žao mi je samo što nismo mogli poslati Ruse kući jer su već ondje“, šali se Mišo. O izložbi je nadahnuto, kao i uvijek, govorio Marin Ivanović, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Stigao je u zadnji tren, jer tako dolaze oni koji se čekaju, bez kojih se ne počinje. Od vrsnog povjesničara umjetnosti Tomislava Šuljka to sigurno nije naučio jer je Tomislav zajedno s Borisom Njavrom i Božidarom Krkićem Bobom stigao prije nas. Zapjevala je i mješovita klapa Na kantunu pod budnim okom, a koga nego maestra Ivice Kaleba bez kojega je nezamisliva klapska pjesma u Crvenoj Hrvatskoj. Izložbu je otvorio Smiljan Mustapić, načelnik općine Slivno. I sve se to desetljećima događa pod dirigentskom palicom upornika Stjepana Šešelja, koji se s razlogom okiti Nagradom za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije ove 2018.

Nakon svečanog čina otvorenja i razgledanja svi se preselismo na piknik na molu. Posjetitelja kao rijetko kad. Čini mi se da ova galerija najbliža moru ima svoju budućnost, pa makar otvarala samo svoja ljetna vrata. I dok utihnjuje usanjavajući šum valova i sanjivi glas Miljenka Franičevića uspokojivajući Klek i njegove goste na Pikniku, vedra noć najavljuje vedar dan u kojemu će kupači koristiti sirovu sunčevu energiju (sjedenje u prančioku, sunčanje, prženje na plaži…) prije donošenja deklaracije  o zabrani iste. Potrebno je da to samo nekom iz korporacija padne na pamet, a naši uvaženi zastupnici, ljudi od ugleda, popuzani i uvlakači su spremni. Sreća naša da imamo Míšā Baričevīćā. Eto vas!!!

Ljubo Krmek

Slika: Za sjećanje na dane ponosa i slave – Mišo Baričević