Ellen Semen svjesno uspoređuje, poistovjećuje dva tehnološki različita razdoblja, Biedermeier i suvremeno, dvije epohe identične prema svom lepršavom habitusu s motivima preuzetih od Kupelwiesera, Kaulbacha i Waldmüllera

Pridružujući se obilježavanju Dana Grada Labina u Galeriji Alvona postavljena  je intrigantna izložba akademske slikarice Ellen Semen koja živi i stvara u Beču i Vrsaru

Umjetnica Ellen Semen rođena je 1971.u Hamburgu, Njemačka, a prema riječima autorice teksta kataloga, Aleksandre Rotar, svoje najranije djetinjstvo proživjela je u Hrvatskoj, u Lovranu okupanom stilskom secesijom, najvišom estetikom iz područja arhitekture s početka 20.st. Svjesna je problema u društvu u kojem živi i stvara. Dijagnostičarka je društvenih problema s naglaskom na promišljanje, postavljanje diskursa između funkcioniranja društvene zajednice od prije stotinjak godina i ove danas.

Studirala je na Staatliche Akademie der  Bildenden Künste u Stuttgartu: od 1993. do 1999. studirala je slikarstvo kod profesora Petera Chevaliera, a od 1999. do 2001. umjetnost i intermedijalno oblikovanje kod profesora Sotoriusa Michoua. 1998. dobitnica je stipendije za studijski boravak u Moskvi, a 1999. dobila je nagradu Akademije za slikarstvo i stipendiju za studijski boravak u Marseilleu, Francuska.

U Alvoni izložila je svoje najnovije radove ulja i akrilika na platnu analizirajući probleme društva u kojem živi i stvara. Hotimice uspoređuje i poistovjećuje dva tehnološki različita razdoblja, Biedermeier i suvremeno, dvije epohe identične prema svom lepršavom habitusu s motivima preuzetih od Kupelwiesera, Kaulbacha i Waldmüllera.

Ellen smatra da ujedinjenje staromodne i suvremene estetike, otvara promatraču u pravilu tek na drugi pogled prostor za razumijevanje stvari.

Aleksandra Rotar zaključuje svoj tekst konstatacijom:

Umjetnost ima terapijsku funkciju i moć. Semen u svojim djelima opredmećuje spontano zakon kvantne fizike, dajući tako mogućnost kreativnog stvaranja ideja od strane promatrača, u svrhu razvoja duhovnosti. Jer ta duhovnost i ta svijest su vrhunac i jedino što ostaje.

Izložba Ellen Semen može se razgledati u Alvoni do 20.8.2018.

Suvereni kolaži Ellen Semen razvijani na diskursu novih estetika
Aleksandra Rotar, u Puli, 30. lipnja 2018. 

Angažirana suvremena likovna umjetnica Ellen Semen rođena je u Hamburgu, školovana i akademski je obrazovana u Stuttgartu. Svoje najranije djetinjstvo proživjela je u Hrvatskoj, u Lovranu, okupanom stilskom secesijom, najvišom estetikom iz područja arhitekture s početka 20.st. Svjesna je problema u društvu u kojem živi i stvara. Dijagnostičarka je društvenih problema s naglaskom na promišljanje, postavljanje diskursa između funkcioniranja društvene zajednice od prije stotinjak godina i ove danas. Obje trpe, neminovno, u sebi Rat kao model za uređivanje društva. Rat je promičba za realizacije globalne sreće ljudi, koji u svojoj suštini stvara mnoge socijalne, ekonomske, kulturne i antropološke poremećaje. Ellen suvereno u diskurs postavlja biedermeierovske, germanske osobine, tj. probleme onoga društva odnosno suvremene probleme malih ljudi, malih naroda, samo naizgled beznačajnih masa, koje sa sobom donose velike energije.

Stagnacija svijesti, retromanija ili pogled u nostalgiju prošlosti kada se pamte samo ugodno proživljeni trenutci, pokoravanje neistomišljenika, prezentacija moći zbog osobnog financijskog uspona, nipodaštavanje umjetnosti i filozofije, odlike su karaktera liberalnog kapitalizma. To je prostor na kojem vlada biopolitika, uz pomoć ekonomije, čiju je moć i opasnost za mase dijagnosticirao i prognozirao još početkom 80-tih godina 20.st. Georg Orwell u svojim romanima „Farma“ i „1984“. Michel Foucault je o karakteru i opasnostima biopolitike predavao na pariškom sveučilištu još krajem 20.st. U tranzicijskim zemljama na prijelazu iz 20.u21.st., zbog uništenja temelja organizirane vlasti, visoki je stupanj korupcije koja uništava cijele narode. Manipulacija masama kroz medije koji su prestali biti glas javnosti, postala je normalna pojava. Kako bi se došlo do dijela istine, potrebno je pročitati barem nekoliko novina svakodnevno. Svaka politička stranka danas posjeduje svoje novinare i svoje dnevne novine. Nezavisne novine i nezavisni novinari skoro da i ne postoje. Radnici su potrošna roba koja je danas tu, sutra tamo. Stupanj njihove obrazovanosti nije nužan, kao ni specijalizacija. Fleksibilna radna snaga na pojedinim radnim mjestima ostaje kratko, sve dok za njom postoji potrjeba. Nakon toga ju se šalje na druga radna mjesta, neovisno o tipu posla. To su novi humanogadgeti. Da bi liberalno društvo, kao i svako drugo mnogoljudno društvo demokratske provenijencije moglo funkcionirati, potrebno je postojanje kontrola, sofisticirana prisluškivanja moćnih, mobilnim telefonima, kamerama i internetom. Takav je sustav, prema Žarku Paiću Sloboda bez moći. Prema fizičaru Davoru Pavuni, na cijeni su konzumerizam, materijalizam, hedonizam, prijeti kolaps sustava, američkom ekonomijom vladaju Kinezi, roboti danas postaju inteligentniji od ljudi. 1

Biedermeier je stil u umjetnosti srednje Europe prve polovice 19.st. Nastao je od riječi Bieder (Spiesser), psovke. U njemačkim govornim područjima postoji izraz njemački Biedermeier. Slikar umjetnik Waldmüller je u to vrijeme portretirao kuharicu, što do tada kao motiv nije bilo uobičajeno ni zanimljivo. Kuharicu se tada smatralo uslužnim osobljem, s malim prihodima. Nije si mogla priuštiti portret velikog slikara umjetnika. Slikar joj je svjesno i ciljano pripisao viši društveni značaj kojega ona zaslužuje. Ipak, Biedermeier, i stoga, kao umjetnički stil nije bio cijenjen. Slikari koji su mu pripadali u svoje su slike ukomponiravali skrivećki, samoinicijativno i slobodno, poneki detalj motiva malog čovjeka. Na taj su način sudjelovali u revoluciji slikarstva i umjetnosti. Primjerice, Waldmüller je kuharicu obukao u bogatu odjeću dame iz visokog društva. Drugi slučaj je portret naslikan s odjećom boja francuske revolucije, bijelo-crveno-plavo.

Svijet koji plovi i teče pokraj Ellen, oličenje je jedne nove estetike. Ta nova estetika je spoj različitih kultura. Zapadna starosjedilačka centralnoeuropska i istočnjačka kultura iz Azije, uslijed rata novopridošla iz nužde i želje ljudi za sigurnijim i kvalitetnijim životom, za mirom, srećom i napretkom, stapaju se u novu cjelinu. U Elleninim se slikama sudaraju pejsaž, ornamenti, nasilje i horor, realnost i fantazija, ljepota i kič, mir i ludilo. Poziv je to na kontemplaciju, filozofsko poimanje svijeta. One nisu samo interpretacija stvarnosti. Ellen već postojeće pejsaže starih majstora upotpunjava novim sadržajima, kolažira, mijenja izričaj izvorne slike. Nipodaštava prapočetak komponirajući ga sa suvremenim elementima. Ellen smatra da ujedinjenje staromodne – i suvremene estetike, otvara promatraču u pravilu tek na drugi pogled prostor za razumijevanje stvari.

Slika „Fino društvo na jednom brodiću – Izlet na vodi“ je metafora dekadencije koja uništava svijet. Dramaturški ukočeno prikazuje zatočenost figura na malom ribarskom brodiću koji tone, figure (dandyji) su sve ukočene. Djeluju suzdržano i neživo, simbol su lagodnog života, u opasnim se trenutcima ne snalaze. Ne ponašaju se adekvatno dramatičnosti trenutka u kojem mogu i same potonuti i izgubiti živote. I dalje stoje suzdržano, kako im njihov status nalaže. Ponašanje i položaj tijela, način na koji su naslikane, podsjećaju na ukočeni karakter grafičkog dizajna promidžbenih materijala u bankama danas. Sve stoje uspravno osim centralne figure koja je nogom zakoračila naprijed, desnu je nogu ispružila unatrag, desnu ruku savila u laktu ispruženu prema naprijed. Cijelim je tijelom nagnuta naprijed. Donji kraj fraka u kojega je odjenuta, leprša. Ta muška figura je pogled uprla u drugu mušku figuru na lijevoj strani broda. Pokret figure je identičan kao kod plesanja valcera: desna je ruka podignuta kao da pridržava lijevu ruku plesačice, lijeva ruka muškarca je blago podignuta kao kada se stavlja oko struka plesačice. James Cameron je u svom igranom filmu Titanic, brod koji tone, režirao tako da tijekom scena potonuća cijelo vrijeme svira valcer. Valcer kao simbol savršene klasične glazbe. Upravo je njegovo savršenstvo tijekom povijesti bilo nositeljem višestoljetnih vlada i njihovih uspješnih vladanja srednjoeuropske provenijencije. Motivi na slici kao da se boje skočiti u more, da ne bi smočili svoju skupocjenu odjeću. Oslikavaju dekadentno društvo koje nije svjesno posljedica svojih postupaka. Njihovih sluga na ovom brodiću za izabrane nema. More je mirno, ne prijete im veliki valovi. Naslućivanje nevremena u lijevom gornjem uglu kroz tamne oblake, daje slici misterioznost. Dekadencija ide na izlet, slijedi njihovo potonuće. Brodska kabina je naslikana načinom, uvriježenim pod pojmom paralaksa, poznatim još iz baroknog slikarstva Velazquezove Las Meninas. Način je to kako djeca uzrasta 9 godina starosti crtaju. Motiv i napetost u slici sugeriraju na nezrelost te male grupacije bogatih, privilegiranih, vladajućih. Jednom je mlađem muškarcu cilindar pao s glave. Pogled mu je usmjeren prema vodi, stvara se dojam kao da je skupocjeni cilindar već potonuo. Na brodu se nalaze samo 4 žene, one su im pratnja. Figure su obučene u odjeću 19.st. Slika je nastala spontano,  motivirana slikama i rasporedom figura austrijskog slikara umjetnika Leopolda Kupelwiesera (1796.-1862.), otca poznatog industrijalca Paula Kupelwiesera koji je krajem 19.st.kupio malarično otočje Brijuni te od njega napravio mondeno turističko ljetovalište.

Superman poznat iz crtanih i igranih filmova najutjecajnije zapadne hemisfere, simbolizira stvarno i metaforički vladavinu, vladajuću klasu. Ellen nije jedina umjetnica koja se u svojim slikama koristi motivom metaforom Supermana, kao simbolom pravednosti iz filmova za djecu. U svojim slikama upućuje na problem zapadnog suvremenog svijeta čiji je i ona dio i onog drugog koji vapi za boljim i dostojanstvenim životom. Ukomponirava super-čovjeka u kontekst vladara pod svaku cijenu. U stvarnosti je danas vlast najmoćnijih utemeljena na obiteljskoj vladavini i njenom nasljeđu. Ellen svjesno uspoređuje, poistovjećuje dva tehnološki različita razdoblja, Biedermeier i suvremeno, dvije epohe identične prema svom lepršavom habitusu s motivima preuzetih od Kupelwiesera, Kaulbacha i Waldmüllera.

Umjetnost ima terapijsku funkciju i moć. Ona u svojim djelima opredmećuje spontano zakon kvantne fizike, dajući tako mogućnost kreativnog stvaranja ideja od strane promatrača, u svrhu razvoja duhovnosti. Svijest je vrhunac i jedino što opstaje.

Bilješke:

1 Radio emisija „Agape“ na Radiju Međugorje, 23.02.2018. Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=Pfj-kB8MHS8 (Zadnji pristup 5.ožujka 2018. u 14:05).

Priredila: Alis Šaina

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.