Talijanski dogmatičar Piero Coda s Papinskoga lateranskoga sveučilišta tumači nam da riječ »agnosticizam« etimološki dolazi iz grčkoga, od pridjeva »a-gnostos«, što znači »ne-spoznatljiv«. Tu je riječ, kako piše prof. Coda u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, smislio pozitivistički pisac R. H. Huxley 1869., no premda se nadovezuje »na nauk koji je oblikovan u ozračju pozitivizma XIX. st., obuhvaća, općenitije, svaku teoriju spoznaje koja bi govorili o nespoznatljivosti svega što nadilazi razinu fenomenološke i empirijske spoznaje.« Upravo se zbog toga razlikuje od skepticizma i od ateizma, koji nisu samo – kako i Vi otprilike pišete – poput agnosticizma »suzdržani« s obzirom na spoznatljivost nadosjetnoga svijeta i Boga, nego im niječu i postojanje.

Postojala je i teološka inačica agnosticizma
Zanimljivo je, nadalje, da prof. Coda upozorava da agnosticizma ima i na filozofskom i na teološkom području. Na onom prvom, filozofskom, mogu se razlikovati tri njegova temeljna oblika. Prvi je »oblik općenito povezan s poimanjem spoznaje, koji ne priznaje sposobnost metafizičke prodornosti razuma«, tj. predmet »prave spoznaje« samo je ono što pripada u polje egzaktnih ili povijesnih znanosti, dakle samo ono što su fizičke ili ljudske činjenice. Drugo, programatski gledano, agnosticizam se kao opća teorija »područja i granica spoznaje« prije svega potvrđuje u pozitivističkoj struji u XIX. stoljeću. Na kraju, »kao sjajna prethodnica – koju valja brižno razlikovati od prethodnih oblika – tu je kantovski kriticizam: kao formulacija nemogućnosti (teoretske, ne praktične) da se dohvati nadosjetnost.« Konačno, kaže prof. Coda, može se spomenuti i »vulgarni« agnosticizam koji uopćeno tvrdi da je Bog nespoznatljiv, ponajprije zato da čovjek ne mora povući egzistencijalne i praktične posljedice koje bi iz toga proizlazile.

No isto tako može postojati – »i doista je povijesno postojala – teološka inačica agnosticizma, prema kojoj se, iz nesposobnosti razuma da dođe do Boga, zaključuje o nužnosti vjere kao jedine valjane spoznaje nadosjetnosti (fideizam).« Taj teološki agnosticizam moramo razlikovati od »apofatizma, prema kojemu se vrhunac spoznaje vjere, koja pretpostavlja razum, ipak događa prolaskom kroz egzistencijalni trenutak šutnje i noći samoga razuma, po kojem Bog stvorenju može uliti svoj vlastiti način spoznavanja (u Duhu).«

Božje postojanje: niti utvrđivanje niti nijekanje
Ono što je za nas vjernike važno jest da u biblijsko-kršćanskoj predaji koju baštinimo nema mjesta agnostičkomu poimanju stvarnosti: »U njoj, zaista, vjerom prihvaćena Božja objava pretpostavlja da je razum sposoban doći do spoznaje opstojnosti Boga i njegovih savršenstava, a također prepoznati da je čin, kojim se Bog objavljuje, od Njega samoga.« Prvi vatikanski koncil u konstituciji »Dei Filius«, na temelju biblijskoga svjedočanstva iz Knjige Mudrosti (Mudr 13, 1-9), Djela apostolskih (Dj 17, 22-28) i Poslanice Rimljanima (Rim 1, 18-21), ustvrdio je da se »svjetlom naravnog ljudskog razuma, iz stvorenih stvari, sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari.«

I Katekizam Katoličke Crkve u dva broja (2127 i 2128) ističe da agnosticizam poprima sve više oblika: »U nekim slučajevima agnostik odbija nijekati Boga; naprotiv, dopušta da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći. U drugim pak slučajevima agnostik se ne izjašnjava o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to ni utvrditi ni zanijekati. Agnosticizam katkad može sadržavati izvjesno traženje Boga, ali može također predstavljati stanovit indiferentizam, bježanje od temeljnoga problema postojanja i tupost moralne savjesti. Vrlo se često agnosticizam izjednačuje s praktičnim ateizmom«. Kada je o toj »izjednačenosti« riječ, onda moramo reći da je ateizam – time što odbacuje ili niječe Božje postojanje – grijeh protiv krjeposti bogoštovlja, pa ga Katekizam – navodeći riječi dokumenta »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila – ubraja među najteže pojave našega vremena, te ističe da se ateizam »često temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu.«

Um može doprijedi do duhovne zbilje
Zapravo, »priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samome Bogu«, a Crkva zna »da se njezina poruka slaže s najdubljim željama ljudskoga srca« (GS 20 i 21) te »Gaudium et spes« (GS 15) stoga ispravno ističe, ali i potiče – možda posebno baš one koji se nazivaju agnosticima: »Budući da čovjek ima udjela u svjetlu božanskoga uma, on ispravno sudi da po svome razumu nadvisuje sveukupnost stvari. Neumorno rabeći sposobnosti svojega duha tijekom stoljeća, on je zasigurno napredovao u empirijskim znanostima, u tehničkom umijeću i u umjetničkom stvaranju. U naše je vrijeme postigao zamašne uspjehe time što je napose istraživao i sebi podvrgnuo materijalni svijet. No čovjek je ipak uvijek tragao za dubljom istinom i nalazio ju je. Um se, naime, ne da ograničiti na puke pojave, nego je sposoban s pravom sigurnošću doprijeti do duhovne zbilje, makar je zbog grijeha djelomično zasjenjen i oslabljen. U konačnici se razumska narav ljudske osobe usavršuje i treba usavršiti mudrošću, koja blago privlači čovječji duh da traga za istinom i dobrom i da ih ljubi; njima prožet, čovjek je po vidljivome vođen prema nevidljivome.«

Jure Kesedžić, Odžak / glas-koncila.hr

slika Josip Trostmann

Leave a Reply

Your email address will not be published.