Ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede
Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”
Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.
Prvašići fašisti
Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.
Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.
Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.
Junak Luka
Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.
Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.
Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.
Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr
