Gradska galerija Fonticus Grožnjan/Grisignana predstavlja
Tina Konec:
FRAKTALNI HORIZONTI
samostalna izložba
otvorenje: 20. VII. 2018, u 20.00 h
Tina Konec: Fraktalni horizonti
Pred nama je razvoj promišljanja koji se u premisi može podudarati sa snoviđenjima, a koji je tijekom realizacije prošao niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Tina Konec, u registrima stalne mijene kojom smo okruženi, a koje smo dio, uspijeva vizualizirati trenutke i uz to iskazati osobna svjedočanstva tijeka. Takve trenutke naporno je bilježiti, podrediti tehnici, materijalizirati. Još je teže ideju tijeka pretvoriti u trenutak sadržaja slike. Ovim zapisima ublažene su granice među područjima umjetnosti i znanosti. Likovnim jezikom, procesualnim postupcima, ona otvara područje suočavanja s efemernom realnošću.
Tina Konec predstavlja niz radova koje možemo podijeliti na nekoliko grupa. Svi su crteži izvedeni tušem i/ili olovkom na papirnoj podlozi, bijeloj ili crnoj. Autorica gradi sliku/crtež nizanjem poteza. Crt(k)anjem oblikuje krošnje/grane stabala. Najčešće je prisutan donji rakurs. Odnos autorice prema podlozi i izbor tehnike krajnje je intimistički. Razapetih misli između ideje materije i ideje oblika, linijama (uporno) gradi skupove, slojeve, zasjenjenja. Ona koristi boju podloge kao izražajni element. Hrabrost odricanja od boja, uporaba asketske tehnike, dozvoljava joj koncentraciju koja biva nagrađena izuzetnom kolekcijom. Oblici često bježe izvan formata, pa pojedini rad djeluje kao isječak. Često su formirani fragmenti unutar kojih uočavamo prave mikrokozmose oblika. Promatrajući radove u slijedu uviđamo da su pred nama segmenti ritualnog obreda. Umjetnica kreira drhtave, minuciozne, hologramske zapise.
Kad bi željeli sažeto opisati glavne karakteristike ovog projekta, tad bi prije svega istakli dvije stvari: autoričinu fascinaciju prirodom i ushit – spoznaju ideje fraktalnog univerzuma. Ponuda uvijek kreće od vizualno, slobodno oblikovanih formi rubova stabala, krošnji i/ili grana. Oni kroz crtež žive u apstraktnim prostorima bogatih nakupina poteza te bijele ili tamne podloge. U prostorima očišćenim od naracije, nalazimo vizualne priče snažnog sinestezijskog efekta ozvučenih poteza. Kao da se prostor giba, rastvara, zvoni i odjekuje, a oblik nas gotovo dotiče. Ovaj crtački projekt izaziva istovremeno i arhetipske i memorijske asocijacije. Iako umjetnica predstavlja motive prirodnih oblika, snažno se osjeća i socijalni segment. Ona kao da nas sjeća na neke osobne meditativne trenutke u kojima smo i sami primjećivali oblike koji su u kontrastu sa svjetlom izgubili boju.
Umjetnica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradicionalnu svrhu motiva, propituje materijal i ideju oblikovanja. Pojedini crtež dio je grupe, serije, niza, što naglašava ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Umjetnica sluti da je stvarnost subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je stalna interpretacija i reinterpretacija. Nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo spoznaju da je materija energija koja titra sporom frekvencijom. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji pet ljudskih osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Ostale dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih percipirali. Pojam prostora prepoznaje se kao prostor nomadskih subjekata koji se gibaju između međustanja dviju točaka, ali ne nužno od jedne do druge. Fizičari i filozofi, a u našem slučaju i umjetnica, spoznajama kvantne teorije, fraktalom, bozonom, strunom redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koje su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Univerzum ne funkcionira kao mašina prema Newtonovoj teoriji, već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
Pulsiranje, stalne promjene u univerzumu nalaze utočište u umjetničinim vizualizacijama. Ona nam intuitivno prenosi slutnju, doživljaj, fascinaciju neprestanog gibanja, promjena i nestalnosti pojava u prirodi. Nudi nam seriju nacrtanih spoznaja. To je razvijeni, zreli niz koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Radovi pred nama su dio serijala koji može okončati ili su dio niza koji će dalje slijediti autoričinu moć imaginacije. Mi smo sretni da kreativni čin jedne autorice ovako snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: bilježeći obične, neznatne detalje materijalnog svijeta.
Autorica sjedinjuje intuitivni, introspektivno-emotivni i misaoni diskurs. Bavljenje temom titravosti prirodnih oblika kao da traži sinergiju vizualnih umjetnosti s emocijama, sjećanjima i snovima. Ponuđena je ideja jedinstva duha i materije, cjelovitosti duhovnoga i fizičkoga. Detaljni crteži dijelova stabala odsjaj traže u našoj spoznaji. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Insinuacija mogućeg univerzalnog pretvorena je u delikatnu sigurnost trenutka. Umjetnica potezima, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, sugerira efemernu dinamiku. Ovime je prostor predmeta predan prostoru vremena. Realno prelazi u nadrealno, ali ostaje uvjerljivo. Figuracija je zadovoljena, ali s amblemom mogućeg, bez forsiranja istinitosti, dokumentiranja oblika. Tako je oblik umjetničinim činjenjem postao interpretacija, dojma oblika. Zaista veličanstveno: ukradeno od prirode, a snažno osobno interpretirano.
Eugen Borkovsky, VII. 2018.
Tina Konec, rođena je 1992. godine u Mariboru, (Slo). Leta 2015. godine diplomirala slikarstvo na “Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje” u Ljubljani pod mentorstvom Zmaga Lenardiča. Na istoj akademiji trenutno završava magistarski studij slikarstva pod mentorstvom Tuga Šušnika.
