Szütsova fotografija demistificira stvarnost umjetnošću
GALERIJA KAJ (Kajkavsko spravišče, Zagreb, Ilica 34 (na kraju dvorišta) pozva na otvorenje izložbe fotografija:
BRUNO SZÜTS: MEDO I DOKTOR
Protagonisti zagrebačkih ulica
– u srijedu, 13. lipnja 2018. u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do 5. srpnja 2018.
(radnim danom: od 11-17 h; subotom: od 11-14 h)
Bruno Szüts rođen je 1959. u Zagrebu gdje je diplomirao na Veterinarskom fakultetu 1988. godine. Od ranih 1970-ih bavi se fotografijom. Dosad je održao četiri samostalne izložbe i sudjelovao na brojnim skupnim.
U svom radu Szüts je poznat po iznimnom poznavanju kako tehnike tako i vrsnog koncepta prikazivanja fotografskih ciklusa. Szütsova fotografija demistificira stvarnost umjetnošću. Njegova estetika i način prikazivanja prizora – tamnih i šokantnih strana života – otkriva i autorov vrlo human, ljudski svjetonazor prema drugom, drukčijem biću.
„Prikazujem te ljude s pločnika, koji ne poznaju raskoši mekih fotelja i kišnih kabanica. Ljude koji žive od danas do sutra, a ipak imadu svoju poeziju i prozu, svoj jezik i svoje misli. U njima se otkriva niz tipova, koji će katkada izgledati plodom najbujnije mašte, a ipak su goli, realni portreti ljudi, kakve nismo nikada sreli, iako smo kraj njih prolazili.“, pisao je novinar Franjo Marijan Fuis u svojoj velikoj reportaži o zagrebačkim prosjacima i beskućnicima pod nazivom Niz strminu bijede, koja je serijski izlazila u listu Novosti između prosinca 1935. i siječnja 1936. Njegova iskustva s najsiromašnijim slojevima građanstva naše prijestolnice podsjećaju na prizore bijede kakve su opisivali Dostojevski, Dickens ili Gorki. U još jednoj neobičnijoj reportaži iz istog lista od 29. listopada 1936. Na skupštini „Prosjačkog društva“ Fuis opisuje nastambu i organizaciju zagrebačkih beskućnika, koja asocira na slična bizarna vijećanja klošara i lujmpenproletera iz Langovog filma M, ili Brechtove Opere za tri groša. Duh ulice 1930-tih, odnosno specifičnu otužnost zagrebačkih prosjaka tog doba, zabilježio je fotograf Tošo Dabac između 1932. i 1935. u ciklusu Ljudi s ulice. Kao i Fuisove reportaže Dabčeve su snimke trag vremena kroz portrete njegovih najbjednijih predstavnika, kroz njegovo ružno naličje, a paralelu između njih dvojice već je povukao Radoslav Putar u fotografovoj monografiji iz 1980.
Siromasima se može pristupiti blago ih romantizirajući (zapravo patronizirajući) i sa žaljenjem, ali i posve hladno i dokumentaristički. Ciklus koji je Bruno Szüts snimio 1983. prikazuje izuzetno siromašnu obitelj iz Mesničke (koja je živjela u istom ulazu gdje je njegov predak Johan Szüts otvorio fotografsku radnju kada je iz Beča došao u Zagreb) bez patetike društvenoga angažmana i bez snobovskog iščuđavanja njihovom životu. Predstavlja ih naprosto kao ljude sa svojim obiteljima, koje je život doveo u situaciju da ovise o kapima tuđe milosti. Unatoč tome oni poziraju pred Szütsevom kamerom prilično veselo i s dojmom lakoće života, koja kao da se utjelovila u djevojčici iz te obitelji, koja pleše i veselo se igra između oronulih zidova kućnog dvorišta.
Zbog teškog i okrutnog života koji vode, ljudi sa socijalnog ruba nisu neobičan motiv za fotografe, umjetnike koji se često hvale da javnosti predočavaju neugodnu i neušminkanu istinu o društvu u kojem živimo. U poznate klasične fotografe bijede ubrajaju se Jacob Riis, koji je snimao ulice New Yorka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kao i Dorothea Lange, koja je dokumentirala učinke ekonomske krize u SAD-u 1930-ih, a subjekte koji su odbačeni, ili na neki način na socijalnom dnu (koji su blago nakazni, retardirani, teško bolesni ili naprosto pripadnici diskriminiranih supkultura) fotografirale su i Diane Arbus (1960-ih) i Nan Goldin (1980-ih). Najprisutnijeg lika ovih Szütsevih fotografija snimio je i Boris Cvjetanović otprilike u isto vrijeme (ciklus je izložen u Galeriji Događanja godine 1984.), no s puno manje simpatije.
Szütsevi radovi prikazuju jednog siromašnog protagonista, fehtera sa zagrebačkih ulica u njegovu svakodnevnom okruženju. On se bezbrižno poput djeteta gega Centrom zračeći dobrohotnošću, u nadi da će i kod prolaznika na koje nabasa proizvesti sličnu dobrohotnost na koju će se moći osloniti i koja će njemu i njegovoj obitelji poslužiti kao kratkotrajna pomoć. U već spomenutoj Dabčevoj monografiji Putar piše kako je glavni motiv koji uočava na njegovim snimkama sirotinje čekanje – strpljivo i možda beketovski uzaludno očekivanje da situacija u kojoj su se našli oni, a i cijelo društvo toga vremena, naprosto prođe. Kod Szütsevih modela nema takve, makar i iluzorne nade. Fizionomije koje nas gledaju s njegovih fotografija zrače tupošću i zastrašujućom prazninom koja sugerira mentalni deficit, slično kao i kod osoba koje je portretirala Diane Arbus. Njihova jednostavna i uglavnom nasmiješena lica govore da su se oni posve prepustili tijeku svoga života te prihvatili svoje mjesto na dnu društva, bez gorčine i bez iluzije o bilo kakvoj budućnosti.
Feđa Gavrilović
