Evo jednog, naizgled gastronomskog teksta
Uskoro će, tj. 1. srpnja, biti peta godišnjica ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, a kao da se skoro ništa nije promijenilo. Barem za poslove nebi trebale postojati granice, a to znači kako hrvatski građani, s hrvatskom osobnom iskaznicom mogu putovati, prodavati svoju radnu snagu ili pamet, ne samo do Atlantika nego i u Guadeloupe, Martinique, Francuska Gvajana, Réunion, Mayotte, Saint Martin i Saint Barthélemy koji su Francuski prekomorski departmani i teritorije (francuski: Départements et territoires d’outre-mer), kolokvijalno zvane akronimom DOM-TOM, te su također sastavni dio Europske Unije kojima upravlja Francuska.
No vidimo da naši ljudi radije prodaju svoje znanje i pamet. Izgleda kako je ideal biti dobro plaćeni uposlenik tj. poštovani sluga, ali ne i gazda koji će seiskazati svojom poduzetnišću i poslovnom inventivnošću, te se dokazati i dokazivati na tržištu.
Ako ništa drugo štrukli, arambašići, kulen, purica s mlincima, rapska torta, paški sir, dalmatinski i istarski pršut, birana vina, grenadir marš, flekice s kupusom, pašticada i fuži, te konavoska djevenica i birana vina, možda bi mogli biti inicijalni program prodora hrvatske gastronomije u barem tridesetak europskih destinacija. Ukoliko bi se još to kombiniralo s turističkom i umjetničkom promidžbom, a uz pomoć jednog dobro smišljenog državnog financijski poticajnog programa, tada bi se sigurno našli dodatni financijeri. Prema nekim informacijama čak bi takve programe mogli sufinancirali i europski fondovi, jer osim gospodarskih elemenata, mogu imati i mnogo elemenata kulturno humanog prožimanja pozitivnih aspekata bogatstva europskih raznolikosti.
Svakako, za početak ovakve „gastronomsko izložbene ambasade“ , bi trebalo osnovati barem u Berlinu, Bruxellessu, Parizu, Canesu, Rimu, Milanu, Madridu, Londonu, Copenhagenu i Barceloni. Inicijativni know how entitet bi trebao imati logističku potporu Ministarstva turizma, Ministarstva kulture, HDLU, Hrvatske turisričke zajednice, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Ministarstva vanjskih i europskih, te Ministarstva gospodarstva. Možda je petogodišnjica ulaska u EU zgodan datum da se krene barem s jednim ovakvim sadržajem i to baš u Bruxellessu, koji ima sjajne restorane i vrlo zahtjevnu ali i zanimljivu publiku.
Ukoliko se ovakav prijedlog shvati kao mogućnost otmjenog biznisa, koji ustvari na atraktivan način, bez uhodanog uhljebničkog birokratiziranja, svaki tjedan, osim gastronomije nudi i neku hrvatsku atrakciju tj. event zanimljiv za medije, tada može biti istovremeno i dobar poslovni potez. Zašto se primjerice svaki tjedan nebi priredila nova umjetnička izložba koje bi sponzor bila neka turistička zajednica ili pak tvrtka koja želi promovirati neki svoj proizvod. To meže biti i proizviđač vina, ili dobrog sira ili mobitela dizajniranog u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, a može i neki automobil Rimac. Mogućnosti je zaista mnogo, ali energiju treba fokusirati na inovativnost. On je usput rečeno jeftiniji od klasičnih oblika promidžbe. Jasno, za realizaciju ovakvih programa treba izbjegavati „mudre“ i „staložene“ osobe koje laprdaju o prioritetima, rezanju troškova, štednji, ekonomičnosti i sličnim neinventivnim glupostima i držati ih što dalje od ovakvih prijekata, te se družiti i surađivati samo s onima koji trebaju i vole raskoš, otmjenost, visoku kvalitetu, radost i ljepotu, tj. prvorazrednost.
Hanibal Salvaro
