Već četvrtu godinu zaredom u okviru EU projekta CreArt, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika obilježava Europski dan kreativnosti, prilikom kojeg se u svim gradovima CreArt mreže održavaju razne aktivnosti. Ove godine održana su čak 32 projekta diljem Europe

U Zagrebu je povodom ovogodišnjeg obilježavanja Europskog dana kreativnosti, u srijedu 21. ožujka 2018. petero umjetnika Miran Blažek, Tea Hatadi, Kata Mijatović, Vlatko Vincek i Dino Zrnec predstavilo svoje umjetničke intervencije u prostoru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu projekta 50/68 Slike utopije.

Održano je stručno vodstvo kroz umjetničke intervencije, uz uvodnu riječ prof. dr.sc. Sanje Potkonjak, predstavnice Filozofskog fakulteta, dr. sc. Josipa Zankija, predsjednika HDLU-a, dekanice Tehničkog veleučilišta prof. dr. sc. Slavice Ćosović Bajić i voditelja projekta Marka Pašalića. Umjetničke intervencije zajedno sa umjetnicima, autorima intervencija, predstavljali su studenti kulturne antropologije Filozofskog fakulteta Matija Krizmanić, Ines Siuc, Matea Korda, Helena Vodopija i Maja Flajsig, koji su istraživački pratili rad umjetnika pod mentorskim vodstvom i koordinacijom dr. sc. Sanje Potkonjak i dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević. Studenti informatičkog dizajna na TVZ-u, pod vodstvom predavačice Vesne Uglješić, predstavili su vlastite interpretacije vizualnog identiteta projekta te smo imali prilike vidjeti sve predloške vizualnog identiteta ovog projekta.

Rezultati ovog projekta, uz proširenu listu izlagača, predstavit će se javnosti na stručno-znanstvenom skupu koji će se održati 25. svibnja 2018. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uz popratnu knjigu.

Autor projekta Marko Pašalić projekt je zamislio kao obilježavanje jubileja 1968., istraživanje tijeka i događaja na lokalnoj i globalnoj razini, odnosa prema sjećanju i nasljeđu, kao i načina na koji ga odabrani umjetnici doživljavaju i interpretiraju. Proučava postoji li kakvo sjećanje na „posljednju eksploziju svjetske utopijske energije“, posjeduje li to sjećanje zadnju iskru koja bi mogla osvijetliti vlastiti jubilej ili je preostala samo mješavina mašte i mita u odrazu koji je (p)ostao samo utvara, karikatura, karnevalska lutka koju treba spaliti rugajući se.

Suvremena umjetnica Tea Hatadi u svom radu pod nazivom U (ne)prisutnosti tehnologijom live streaminga bilježi kadar ulaza u zgradu Filozofskog fakulteta i prenosi ga simultano na ekran, platno razapeto između dva stuba nasuprot ulaza u zgradu fakulteta. Koraci mnoštva i platno u obliku transparenta evociraju na trenutak atmosferu masovnih prosvjeda.

‘..Kadrirana stopala, koračanje korisnika prostora Sveučilišta koji tijekom dana ulaze i izlaze kreiraju video rad. Svojim prisustvom i neprestanim kretanjem čine kadar aktivnim a neposredno iskustvo udaljenosti oblikuju i okreću ka vlastitoj prisutnosti…’ navodi umjetnica.

Video instalacija povezuje tehnološke mogućnosti prijenosa televizijskog signala ‘uživo’ s velike udaljenosti, koje su omogućile da rat u Vijetnamu postane prvi televizijski rat, odnosno rat u dnevnoj sobi, i današnje mogućnosti direktnog prijenosa slike koji je danas moguće izvesti sveprisutnim okom kamera bez obzira radi li se o sigurnosnim kamerama, kamerama mobilnih uređaja ili, u ovom slučaju, kameri umjetnice, kameri koja kreira rad u realnom vremenu. Nije lako oteti se dojmu, iako naizgled rad koji poziva na igru, prisutne prijetnje stvorene mentalnim slikama odlučnog vježbovnog koraka mnoštva i konstantnog nadzora svevidećeg oka Velikog brata. Nastanak rada pratio je student/istraživač Matija Krizmanić.

Vlatko Vincek predstavlja dva rada – jedan govori o kraju, a drugi o nemogućnosti utopije, te dovodeći ih u kontekst projekta stvara vlastitu refleksiju misli o obljetnici koja se obilježava. U prvom radu, prostornoj instalaciji Stupor koja se sastoji od autentičnog artefakta iz vremena 1968., sjekire, fotografije umjetnika s prve pričesti i videa, interpretira traumu iz djetinjstva, nastalu nakon vojne intervencije SSSR-a u Čehoslovačkoj 1968. godine.
‘…Trauma zahtjeva interpretaciju. Ona je klinički koncept, a istovremeno i kulturalni trop, koji uslijed svoje preobrazbe u vidljivo postaje sastavnim dijelom pojedinačnog psihičkog ili kolektivnog društvenog ustroja. Kultura na traumu odgovara tako da je zaodijeva u odoru apokalipse. Zamrznuti događaj, koji se ne uklapa u zamisao o kontinuitetu povijesti pa se proglašava graničnim jer dijeli povijest na vrijeme prije i vrijeme nakon njega…’
Prvo čitanje druge utopije je video performans u kojem umjetnik ‘čita’ bijelu knjigu idealnih proporcija: 13×21×33 cm sačinjenu od 3×33 stranice te jedne uvodne stranice. Dakle i fizički i konceptualno su zadovoljeni svi kriteriji idealnog predmeta. Stranice knjige obojene su bijelom akrilnom bojom. Čitajući ‘nevidljivi sadržaj’ naglašava apsurd svih utopijskih ideja, znanja, žudnji i nada. Utopija u tom trenutku postaje distopija. Nastanak rada pratila je studentica/istraživačica Ines Siuc.

Kao i često u dosadašnjem projektima Dino Zrnec polazi od specifičnosti prostora, ograđujući se od zadane teme i autorstva stavljajući fokus na radove i njihov odnos prema prostoru u kojem su postavljeni. Rad čine dvije neuobičajene skulpture. U prvom vrtu Filozofskog fakulteta postavlja repliku svlačionice koja je funkcionalni objekt u javnom prostoru. Svlačionica je lišena prvobitne funkcije, ogoljene strukture, svedena na vizualno fragilan prostorni crtež.

Drugi dio rada čini reljef s metope Partenona, dio gipsanih odljeva antičkih reljefa na prvom katu. Istu umjetnik prekriva ručnicima za plažu i skrivajući je izaziva ponovno buđenje interesa za začudno svakodnevno koje nas okružuje i prelazi u pozadinu percepcije.

Okvir za interpretaciju rada postavljaju osjećaj odsutnosti – ljudskog tijela i funkcije u slučaju svlačionice, i prikaza u slučaju reljefa, skrivanje i otkrivanje.

Rad se samo ovlaš na razini ideje može povezati s 1968. godinom preko slogana pariških studenata Ispod pločnika plaža. Nastanak rada pratila je studentica/istraživačica Matea Korda.

Instalacija Kate Mijatović temelji se na upotrebi slogana I have a Dream, iz znamenitog govora Martina Luthera Kinga održanog 1963. u Washingtonu, koji je u velikoj mjeri potaknuo i obilježio borbu za građanska prava narednih godina u Americi i svijetu. Riječ ‘san’ u svom govoru M. L. King upotrebljava u njenom kolokvijalnom značenju, san je u kontekstu njegovog govora svjesna ultimativna želja (daily dream) koja u kontekstu rasnih, ekonomskih i drugih diskriminacija ondašnjeg vremena govori o pravu na slobodu i jednakost svih ljudskih bića.

I u ovom stoljeću turbulentnih socijalnih previranja, njegova poruka snažna je i aktualna možda više nego ikad prije.
U radu I have a dream, ovaj se slogan iz 1963. postavlja u odnos s ‘pravim’ snovima nastalim za vrijeme spavanja kao rezultat nesvjesne aktivnosti ljudske psihe, a koji su sanjani u sadašnjem trenutku vremena u kojem živimo, i koji iz domene nesvjesnog svjedoče o tom vremenu. Navedeni snovi izabrani su iz Arhiva snova /www.arhivsnova.hr/ – online domene realizirane 2013., koja služi za sakupljanje i arhiviranje tekstualnih zapisa snova, a u koju je od 2013. do sada uneseno više od 2200 snova na različitim jezicima.

Izabrani tekstovi za ovaj rad u pravilu su noćne more iz različitih dijelova svijeta, koje u ‘vidljivom’, latentnom sadržaju sna uključuju socijalne traume, društvene konflikte,izražene humane aspekte ili su obilježeni potpunom negacijom istih, neizravne političke konotacije i sl. Pa iako se iz takvog selektiranog ‘uvida’ u to o čemu ljudi danas ’sanjaju’, ponekad čini da izabrani snovi poništavaju osnovnu utopijsku ideju prisutnu u sloganu I have a Dream, u kontekstu rada izabrani snovi funkcioniraju prvenstveno kao inverzija, pandan, ili nadopuna navedenog slogana, kao ‘komentar iz nesvjesnog’, (s krajnje osobne razine kakva je moguća jedino u snu), o sadašnjem (političkom) trenutku našeg postojanja, u svijetu bez utopija. Nastanak rada pratila je studentica/istraživačica Maja Flajsig.

Miran Blažek u video radu Monumoment svodi zgradu Filozofskog fakulteta činom gašenja svjetla na prednjoj fronti zgrade na njeno ‘prvobitno stanje’, arhitektonski plašt, ljušturu koja zatvara prostor. Na taj način stvara skulpturu dajući joj značenje spomenika. Istovremeno, lišava instituciju koja u zgradi obitava snage i moći, oduzimajući joj unutarnje svjetlo. Šezdeset i osam sekundi mraka, čiji je primarni cilj simbolički obilježiti jubilej, postaje trajanje, trenutak, nedefinirani vremenski period, komemoracija minutom šutnje. Šutnju ipak razbijaju uobičajeni zvukovi grada, pozadinska buka u kojoj dominira brujanje automobilskih motora ne dopuštajući gledatelju potpuno uranjanje u refleksiju. Prostor, vrijeme i značenje skupljaju se prema točki singularnosti stvarajući tako Monumoment. Cijeli rad podsjeća na dokumentiranje neobičnog šamanskog rituala čišćenja, koji dopušta entitetu Filozofskog fakulteta inducirano stanje nužno potrebnog sna, a također pripada svakodnevnoj praksi gašenja i paljenja uređaja, kako bi se kod njega postiglo željeno stanje funkcioniranja. Nastanak rada pratila je studentica/istraživačica Helena Vodopija.

Detaljnije o EU projektu CreArt

CreArt 2.0. je europska mreža gradova te privatnih i javnih institucija. Projekt je započeo 2012. godine s ciljem reagiranja na potrebe europskih kulturnih institucija što obuhvaća povećanje gospodarskog, socijalnog i kulturnog utjecaja vizualnih umjetnosti pružanjem bolje podrške umjetnicima, menadžerima u kulturi, industriji i široj javnosti. Nositelj CreArt projekta za Hrvatsku je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, a pored HDLU-a projekt okuplja mrežu partnera iz Genove i Leccea (IT), Clermont-Ferranda i Rouena (FR), Katowica i Lublina (PL), Skopja (MK), Liverpoola (UK), Kaunasa (LT) i Aveira (PT) koju koordinira Gradski ured za kulturu grada Valladolida (ES). Petogodišnji projekt CreArt 2.0. provodit će se od 2017. do 2021. godine.

Autor fotografija: Jasenko Rasol

Leave a Reply

Your email address will not be published.