Maja Šiprak: LUKA U KOJOJ VEŽEM SNOVE

LUKA U KOJOJ VEŽEM SNOVE

Praznina
koju nazirem u tvojim zjenicama
više od tihog mirenja i ravnodušnosti
u koju toneš
tonemo . . .
padamo u bezdan
unaprijed te optužujući za sve one dane
u kojima te neće biti
zbog odsutnosti Tvojih misli
u mojem pogledu

tvoje su zjenice kao ocean
i jedina luka u kojoj sam vezivala snove
dostatne da obasjaju dan jedne Žene
dovoljno osunčan i lijep
da nikad ne odem iz tvojeg vidokruga
ne bi li zanijekala
u sebi
zanos novom daljinom
želju za ponovnim odlaskom
što dušu zavodi na bespuća
i uzak prolaz između zbilje i snova

odlasci su jednostavni kad se malo gubi
ali ulog na ovoj zajedničkoj pozornici Života
prevelik je
dok u mislima pripremam neku novu predstavu
kao opravdanje za ponovni odlazak
i povratak
jer od tebe ne odlazim i kad bježim

tvoje zjenice su svjetionik
predah od borbe
jedina luka
u kojoj vežem snove

ZAMKA U TRENUTKU

Bespovratno
odumireš
ako živiš za sutra
s jednom nogom u jučer
zaboravljaš sadašnji trenutak

truniš se
ako negiraš strast
ljubav voljenog bića
skrivaš sjaj u oku
i otkucaje zaljubljenog srca

rasplinut ćeš se
ako ne živiš svoje snove
grčevito se držiš sigurnosti kućnog praga
zanemaruješ zov novih daljina

iščeznut ćeš
ako se spontano ne nasmiješ usputnom prolazniku
ne kupiš kruh prosjaku
ne nahraniš golubove na trgu
i ne namigneš vozaču tramvaja

život nije spomenar
niti planer
život je zamka u trenutku