Stipe Ivanišević, akademski slikar iz Splita djeluje u miru i tišini svoga atelijera, kontinuirano se suočavajući sa opasnom i opakom bjelinom nedodirnutoga platna, svaki dan iznova, nastojeći se oduprijeti prijetećejoj praznini koja nastaje kada umjetnik negdje zagubi svoju inspiraciju, a i potez mu je tada nesiguran, slikajući i bilježeći impresije svijeta oko sebe, istodobno pomno osluškujući i prateći ritam svoje skrivene unutarnjosti, za trenutak otkrivene intime, kreirajući, tamnim, zagasitim bojama situacije, gdje je samo ili tek jedno drvo na platnu, okruženo prazninom i u jasnoj vezi s križem, jedan pas koji uzalud traži izgubljeni trag, čovjek, sam sa sobom, između neba i zemlje, jedna kuća bez dodira s drugima, sama i napuštena,galeb bez krika, posve umiren na slici u zlokobnoj tišini mora
More, drvo, čovjek, ptica, tamno u samoći, izvedeno u svim mogućim formatima, od malih i manjih do formata od metra ili u neobičnim vertikalnim veličinama raznovrsno pojačavaju i produbljuju dojam otuđenosti čovjeka, otuđenosti ponajprije samoga od sebe ili je to pak iskonski strah s kojim se nitko ne može boriti, strah koji nadvladava svojim prozirnim, nevidljivim tijelom sve, strah iz dubina tijela, strah iz nikada izbrisane memorije.
Ipak drvo, tako često na Ivaniševićevim slikama, golo stablo ili drvo bogate krošnje snažno je povezano s onim osamljenim pojedincem, je li on ostavio svijet ili se svijet udaljio od njega, ne znamo, no, znamo jedno,on je sam,i ono je drvo samo, svijet je sam, rekli bi skeptici i možda ili sasvim vjerojatno bili u pravu.
Doista i svijet je sam
To je ono što opaža umjetnik u svom atelijeru promišljajući o vlastitom okruženju.
Tamne, zagasite boje, paleta zastirućeg kolora, prekriva Ivaniševićeve slike, odmjereno, pažljivo,ne ostavljujući ni četvorni milimetar slobodne, nepokrivene površine platna, slike.
Tamnina boja neuvijeno progovara o atmosferi, o osjećaju i dojam koji gledatelj stječe neprijeporno je na tragu slikareve geste i misli.
Ipak, ovaj tamni Ivanišević svijet je vrlo lijep, boje su skladne, kompozicija vješto sročena i originalna u svojoj zamisli.
Gotovo da se mogu začuti teški tonovi glazbe koja se provlači između slikareve ideje, kista i platna, dodirujući samo za tren boje koje će se uskoro raskriliti ispred samog umjetnika svojim čudesnim, čarobnim krilima ljepote.
Ipak, između i nakon tih snažnih, tamnih tonova, jasno se osjeća posvemašnja nazočnost tišine, kada sve utihne i od vjetra ni traga a i oblaci skrili negdje na nebu i na zemlji preostane tek muk, koji je na sebi svojstven način svečan i dostojanstven.
Je li to onaj trenutak u svakome danu kada čovjek zbraja i oduzima i dobro i zlo i ono što je činio i ono što nije činio, sve oko sebe i u sebi samome, s pogledam prema suncu.
Na mnogim slikama dominiraju veće površine jedne boje, ukazujući nedvosmisleno na svoje izvorno značenje i karakter, s tek ponekim elementom, simbolom, likom na rubu slike u neobičnom pa i pomalo zagonetnom odnosu s zatamnjenom površinom.
Svakako valja spomenuti izrazito naznačenu vertikalnost na ovim slikama, križ,drvo, linija površine, koja nas zacijelo upućuje, ne, nismo sami.
Ivaniševićev svijet nije nam nepoznat, svatko od nas bori se sa svojim vlastitim snoviđenjima u ne baš posve prijateljskom okružju jer često nam se čini kako je svijet, jednostavno nepravedan prema nama a pri tome ( gotovo namjerno ) zaboravljamo činjenicu kako svijet čine ljudi.
Ipak, usprkos jasnom i snažnom osjećaju osame iako znamo kako nismo sami i ostavljeni, napušteni, često vidimo, doživljavamo osobno okruženju u bezbrojnim nijansama tamnih boja, tame, istodobno ne nastojeći učiniti baš ništa kako bi razgrnuli tu sivu koprenu između nas i svijeta.
U ranijim djelima osjećala se nazočnost ponešto vedrine i određena doza humora, danas je je to skrivena crta topline i optimizma, rekao bi sam slikar.
Ivaniševićev slikarski opus ozbiljan je, uvjerljiv, temeljito zaokružen u ideji i realizaciji, doista ostavlja izniman dojam.
Miroslav Pelikan
