Što je smisao umjetnosti?

Pročitao sam pažljivo članak o dvostrukim mjerilima hrvatskih “umjetničkih sudaca” – http://direktno.hr/direkt/frljic-je-krscanofob-sto-bi-bilo-da-netko-urinira-po-duginoj-zastavi-83518/. Da, većinom se slažem s napisanim, ali ne i  sa izjavom, koju eto slobodne duše citiram: “Jedan je model koji se prakticira u Sjedinjenim američkim državama, gdje je sve dopušteno. Ondje se možete obući u nacista ili komunistu te možete prirediti predstave koje vrijeđaju osjećaje pojedinih skupina ljudi…’

U frenološkim atributima kriju se mnoge zamke koje istinu mogu odvestu u bespuće paradoksa. Dakle, ta izjava se gubi u bespuću pardoksa koji odijeva laž. Znam vrlo dobro o čemu pišem, jer nisam jednom pažljivo čitao ugovore kazališta u USA. Izričito se naglašava u ugovorima da se ne primaju rukopisi drama koje šire mržnju, homofobiju, religijofobiju, rasizma, sodomije i druge niske pobude, koje umjetnost prostituiraju.

…Da, gospodin bi morao malo bolje poznavati temu o kojoj piše kada je u pitanju umjetnost u Americi. Umjetnost u Americi (književnost, filmska umjetnost, drama…) prolazi kroz filter tržište, i svaki vlasnik kazališta i producent ne ćce riskirati bankrot, da je u pitanju i brat, jer u Americi se svako kazalište  financira iz privatnih džepova, a ne poreznih obveznika kao u Hrvatskoj. To su dva različita svijeta. I nema tog producenta i vlasnika kazališta koji bi ovakvu nazovi “predstavu” finanacirao, jer to nema veze sa dramom, a niti s umjetnošću. To je čista sodomija i širenje mržnje i kršćanofobije.

E, onaj producent ili director koji bi nekim slučajem u teškim drogama i postavio takvu sodomiju istog trena bi bankrotirao, jer bi ga zasule hrpe tužbi, a američko pravosuđe nije kao u Hrvatskoj. Sve se rješava vrlo brzo, a novčane kazne su izrazito visoke, a i dozvoljena je skupna tužba pa vi izvolite širiti mržnju i sodomiju. 

P.S. Nije mi jasan um tog lika te nazovi “kazališne drame”, a i gledatelja pa i kazališnih šefova jednog nacionalnog kazališta koji u ekstazi gledaju gole likove kako uriniraju po njihovim “umovima”. No, to valjda najviše govori o njima samima i još kada se takvi tituliraju “urbanim nositeljima tolerancije” – e, onda je razum otplivao niz struju nihilističke dekadencije. Vidim na youtubu kao pjevali inače pjesmu koja slavi mir, toleranciju, ljubav i humanost – ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’…, a uživaju do ekstaze u “predstavi” koja je čista suprotnost te iste pjeme  koju su pjevali, eto ti licemjerja na djelu. (Na znanje mnogih  snobova, najveći umjetnici u povijesti bijahu religiozni. Jeste li kada pročitali neku pjesmu Walt Whitmana, Jesenjina, Frosta, Lorce…, a da nema niti u jednom stihu duše? š) 

Dobra i zanimljiva drama se stvara umnim dijalozima, nekom vrstom intelektualnog kreseva, koji bez vulgarnih riječi, golotinje i sodomije mogu držati i dva sata u napetosti gledatelja. Naravno, ako dramatičar posjeduje ono što ga i čini umjetnikom – talent. A oni jalovi netalentirani hvataju se vragu za rep ne shvaćajujući nesretnici da u toj tužnoj priči svi su na gubitku. Jer onaj koji širi mržnju ubija i vlastiti duh mržnjom.

Za sve one koji pod krinkom “umjetničke slobode” šire mržnju i netoleranciju čovjek u ogledalu postavlja pitanje: što je smisao umjetnosti? Širenje mrznje ili ljubavi? Onaj koji misli da je smisao u koketiranju sa zlom nije samo najveći neprijatelj umjetnosti već je i samom sebi najveći neprijatelj.

Da citiram velikog filozofa Platona: “Svako zlo je disharmonija, i to između čovjeka i prirode, ili između čovjeka i drugih ljudi, ili između čovjeka i njegove vlastite prirode.” 

Možda bi bilo dobro za one koji se love pera, a koji su   opsjednuti  unutarnjim demonima,  da pažljivo i u miru pročitaju makar prvi čin drame “Birdman” – https://www.amazon.com/Birdman-Walter-William-Safar-ebook/dp/B004TSC3X6/ref=asap_bc?ie=UTF8 

Smisao umjetnosti širiti ljubav. Ne samo zbog saznanja da ljubav pobjeđuje mržnju, već i zbog njezina uzvišena poslanja, da poput sunca grije srca i duše ljudi. Jer, umjetnost (poezija, muzika, romanopisanje, dramaturgija, slikarstvo…), kao i sunce, poput nekog nebeskog kovača – vjekovima kuju sklad u ljudskim dušama. 

Smisao umjetnosti je sirenje ljubavi, nade, snova, prijateljstva, savjesti, slobode, pravde, i svih onih ljudskih vrijednosti koje zivot cine svrhovitim. 

Nema tog novca koji pjesnika može usrećiti kao saznanje da je njegov stih  izmamio iskru nade i ljubavi u očima čovjeka, da je osnažio duh vjerom u bolje sutra. Zar je vjerovati u nevidljivo, a tako opipljivo srcu i duši primitivno?

U iskrenoj, nenamještenoj za kamere, sreći krije se ključ životnog uspjeha – saznanja da stihovi ljubavne pjesme svjetlucaju u očima sanjara kao zvijezde  ispod nebeske kupole, što dječačkom nevinošću  rasipahu  zvijezdanu prašinu po stazama snova, rađa neopisiv sklad u duši; da tvoj stih budi nadu u sanjara koji  sanja o boljem svijetu. čini te nekom vrstom potpaljivača svjetlosti na vrhu najvišeg svjetionika…

Možda ova dva iskrena komentara najbolje govore o važnosti umjetnosti za ljudski duh.

JOHN JOE WALSH

This Song really brings me back to the Bad, Sad old days when I was a lost Human Being, longing to be part of the human race, but isolated on the outside with no way back. Thank you GOD, and thank you for sharing this beautiful Real Life Song.

Paula Mcgurk

Kris Kristofferson you nevermet me and had you… I could have told you how your song prevented me from suicide… I’ve listened to you since I was twelve and then nothing until I was 50y years old. Dont you dare leave me I need you xxxx

{youtube}men-059FGL0|500|400|0{/youtube}