Antun Vuksan, suvremeni hrvatski umjetnik, restaurator, donedavni profesor na zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, istaknuti je pripadnik ne samo svoje generacije, već slikarstva u nas uopće, najprije po iznimno serioznom odnosu prema umjetnosti, u komunikaciji je s njom doista svakodnevno promišljajući, zatim slikajući akvarele, pastele ili akrile, tretirajući svoje omiljene teme, neposredni prostor u kojem živi i u kojem se kreće, sve u izvanrednom dosluhu s prirodom, neprekidno osluškujući njezinu nevidljivu vibraciju ali bilježeći i promjene svakome uočljive, a zatim i po rezultatima njegov je radni prostor prepun fascikala, omota, kutija u kojima su pozorno složeni mnogobrojni listovi papira s preciznim oznakama, tehnike, vremena nastanka i naslova
I doista o tome je riječ. To bogatstvo zapisa u raznolikim tehnikama nastalo u kontinuiranom putovanju kroz vrijeme iznimnog autora iznimnog, snažnog rukopisa, vrlo izbalansiranog odnosa prema motivu ili motivima mora biti objelodanjeno, barem izborom iz opusa koji bi nam dopustio mogućnost da stvorimo koliko toliko cjeloviti dojam o karakteru i vrijednostima likovnog izraza Antuna Vuksana.
S četvrtog kata u Velikoj Gorici, slikar Antun Vuksan promatra svijet oko sebe, sve dokle mu pogled dopire, pronalazeći u samo naizgled jednostavnoj temi mnoštvo intrigantnih i poticajnih detalja, koji će mu otkriti nesagledive ljepote iznenadnih susreta s rijetkim, slučajnim dodirima koje obično prati muk ili zbunjenost para, koje umjetnik redovito bilježi na svojim slikama, sjećajući se fragmenata vlastite prošlost ili onih trenutaka kada je stajao na nesigurnoj obali rijeke, koja je posve nečujno tekla ne remeteći sjena drveća uzduž i uzaludno promišljao o neupitnom i nepromjenljivom ili pak kada ga je gotovo zasmtao uznemirujući žamor mnoštva na gradskom trgu nevelikog grada turbulentne povijesti.
Ipak, često na slikama Antuna Vuksana s motivom pejzaža često ne primjećujemo nazočnost ljudi, nema im ni traga, nedirnuta priroda, mir i spokoj, remećen jedino zvukom leta insekata i ptica, potpuna idila, stvarna ili nestvarna, izmišljena ili opažena, jedinstvena je, nježna, nenametljiva, fragilna i bojimo se za njezinu opstojnost jer prava ljepota ne može biti čvrsta i gruba, otporna i nepromjenljiva.
Listajući stranice svoga intimnog dnevnika, slikar različitim tehnikama, veličinama papira, dočarava neke od onih trenutaka koji se nisu izgubili u osobnoj povijesti, naprotiv dominiraju i dalje a čovjek im traži i otkriva sve dublja svojstva i značenja, čudeći se sam sebi kako to ranije nije uvidio a se je pred njim poput otv orene knjige.
Na tom dugom putu, ponekad i zastanemo prebirući po uspomenama, vagajući ih jer ima i onih koji su sve blijeđe i pitamo se što uopće rade u našem tihom skrovištu memorabilija, zagledajući u akvarel, izvučen s nekoliko vještih i brzih poteza na papiru koji se pomalo uvija nastojeći pogoditi, prepoznati vrijeme trenutka koji je inicirao ovaj zapis i slikar se smijeći, prisjećajući se detalja koji je odnekud iz potpune tame i zaborava iskočio i učinionam se tako značajnim i nažalost nikada viuše dogođenih.
To svakodnevno putovanje od lista do platna, preko akvarela do akrila, ponekad euforično, a često i mučno, naporno, ostavlja svoj trajni trag u svakom potezu, u svakoj gesti umjetnika, koji hrabro želi i pokušava očuvati svoj skriveni svijet kolopleta motiva koji su izrasli iz možda svega nekoliko krucijalnih događaja, nekad davno u vremenima koja nam se tada nisu činila nimalo važna.
Kontinurano bilježenje u konačnici ipak daje čvrst i uvjerljiv rezultat, impresivan koji se temelji na brojnim mapama, opremljenim i samo složenim slikama u mnogim kutijama, s nekoliko vrlo relevantnih izložbi. Možda se ne čini puno, no cijeli je život zapisan u ovom slikarskom dnevniku,dan po dan, godinu po godinu, cijeli život.
Opus Antuna Vuksana rijetko je zanimljiv u suvremenom hrvatskom slikarstvu, autora iskrenog i iznimno plodotvornoga.
