Maja Šiprak
VATRA JASNOG PRIPADANJA
Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje
razmišljam tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena
zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslije smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime – poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu
iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanj
NE ZABORAVI ŠTO TI BOJAMA ŽELIM REĆI
Ne trebam ništa
tek gvaš akvamarina
da lažni proljetni pljusak
pretvorim u svoje boje sna
i prstohvat jesenjeg okera
za zrelost i mudru riječ
zelena je
ravnoteža mog života
stisnuta u sigurnosti
plave i žute
da mi ocrtava put
ne zaboravi što ti bojama želim reći
boje su dio nas
samo loš život je proziran
odrekni se slatke želje
ocijedi purpur
i oživi slikarsko platno
ohrabri kist da putuje po njemu
jer jedino tamo pripada
san
ti
ja
i budućnost
za koju ne postoji boja
GLINENO NEBO
Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline
ona sam koja traži sebi sličnog
koji sluša i čuje
bez želje da me mijenja
ona sam koja ljubav iz romana živi
koja ljubavne pjesme odašilje na nepoznate adrese
živi u oblaku užarene tišine
i u ponoć pleše na kiši
ona sam kojoj sreća ne dolazi često
kad dođe ne otvaram joj vrata
njoj u inat oblačim tvoju majicu
i udišem mirise noći
danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa
na stolu origami spremljen za tebe
nosi ga golub pismonoša
veteran tajnih ljubavnih poruka
ona sam u čijim očima miruju vulkani
osjeti njihov pepeo na usnama – ako se usudiš
i kistom na mom glinenom nebu
iscrtaj minijature ljubavi
LADICA BUDUĆNOSTI
Kiša izvana
ugasila je plam uljanice u mojim očima
i isprala tuge iza kapaka
poderani kišobran nije poslužio svrsi
pospremila sam želje i očekivanja
u ladice budućnosti
za vrijeme u kojem ćemo biti mi
da od našeg kruga načinimo osmicu
osam – volim taj broj
kažu predstavlja beskonačnost
a ja te želim baš tamo- u beskonačnosti
sačuvaj ključ od ladice
i drži ga uvijek
na dohvatnom i nevidljivom mjestu
Maja Šiprak rođena je u Sisku, živi i stvara u Zagrebu. Amaterski se bavi fotografijom i astrologijom. Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike. Dobitnica je brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.
Autorica je šest zbirki poezije:
Žena u Meni – 2012.
Kapi Života – 2012.
Usana Pečat – 2013.
Boje tvojih dodira – 2014.
Nebo je granica – 2014.
Vatra jasnog pripadanja – 2016.
