Najljepši je crven cvijet / spomenari, licitarstvo, valentinovo

U Muzeju grada Đurđevca predstavlja se izložba pod nazivom „Najljepši je crven cvijet“, autorice Slavice Moslavac, koja govori o ljubavi, o ljubavi kao daru koja je iskazana u običajima za valentinovo, u darivanju licitarskih srca donošenih sa proštenja i drugih pučkih proslava, kao i mladenačkim zapisima iza korica leksikona i spomenara nastalih tijekom 19. i 20. stoljeća, osobito u osnovnoškolskom i srednjoškloskom periodu, kada se rađaju i prve simpatije i ljubavi

Spomenari kao čuvari uspomena na zajedničke školske dane bili su jako popularni kod djevojčica i djevojaka, mada su se u njih upisivali i dječaci i momci, ali oni nisu bili vlasnici spomenara ili su bili vrlo rijetki. Za spomenare kao i leksikone, bile su odabrane najljepše bilježnice, često s tvrdim koricama, dekorirane. Spomenari s

u bili svojevrsni albumi prijateljstva, draga uspomena, a danas su poetika prošlosti, knjižice nad kojima se raznježi srce, otopi duša i zasuzi oko. One malo kreativnije vlasnice pravile su spomenare u vidu harmonike, pa kad si ih otvaro i čitao, oni su se razvlače kao harmonika. Osnovna karakteristika spomenara bila je izražavanje naklonosti, ljubavi i prijateljstva stihovima i crtežima. I oni su kao što i stih kaže: Mada na svijetu postoji mnogo lijepih stvari, al´su ipak najljepši djački spomenari. Jer u njih se zapiše kako je u školi, ‘ko se sa kim druži i ‘ko koga voli. Tekstovi su često uzimani od poznatih pjesnika i književnika kao napr. Augusta Šenoe, Petra Preradovića, Ive Andrića, Tolstoja, Maksima Gorkog, Harambašića, Tina Ujevića, Huge Badalića i dr. Oni su najčešće bili ljubavni, ali ih je bilo i domoljubnih. Većina tekstova bila je standardna, prepisivana desetljećima iz jednog spomenara u drugi. Bilo je i dosta slatkih malih prigoda na zadnjoj stranici, a ponavljala se duhovitost ispisana u samom uglu. Ali nije bilo samo uživanje u pisanju i oslikavanju spomenara i leksikona. Glavni užitak je bilo čitanje. Oni su išli od ruke do ruke. Onda ono najuzbudljivije – čitanje – ‘ko se upisao i šta sve piše? Samo čitanje tih stihova je moglo da izazove sjaj u oku, da se obrazi zarumene i da se osjećaš da lebdiš. To su bile male stvari koje su značile mnogo, a bile su iskrene i čiste. Bile su to slatke skrivene tajne koje ostavljaju draga sjećanja na školske dane, na simpatije i mladost.

See also Mariana Ban: ISIJAVANJE

Osim bogato ukoričenih bilježnica namijenjenih za spomenare, često zaključavnih i ključićem, nešto skromniji pojedinci su si i sami pravili leksikone s spomenarima i to tako da su u prvom dijelu bilježnice, na svakoj stranici ispisivali pitanja, na koja se trebalo odgovoriti kao npr: Ime i prezime; datum, godina i mjesto rođenja, koje mjesto ti se najviše sviđa, koju muziku, pjevača najviše voliš, koji ti se film najviše sviđa, kojeg glumca ili glumicu obožavate, što želite biti po zanimanju, kojeg književnika volite, koju knjigu mi preporučujete da pročitam, da li se zanimate za politiku, kojeg političara volite, koju državu bi željeli posjetiti, što mislite od današnjoj omladini, volite li prirodu, kojim se sportom bavite, što radite u slobodno vrijeme, vaš hoby, volite li učiti, kojeg nastavnika volite, kakav ste učenik, hoćete i na slijedeća pitanja iskreno odgovarati… a kraj je uvijek bio najinteresantniji jer se pitalo da li imaš simpatiju i kako se zove, ili mogu znati inicijale vaše simpatije, kakve ima oči, opišite svoju simpatiju u alegoriji…što mislite o vlasniku leksikona, postavite mi pitanje, odgovor vlasnika leksikona, da li su pitanja bila teška i na kraju vlastoručni potpis. Spomenari su se počeli pisati krajem 19. stoljeća, (najstariji na izložbi je od vlasnice Livije Svoboda iz Vinkovaca nastao u periodu od 1885-1886.), bili su napisani krasopisom, najčešće perom i tintom, a stranice su se ukrašavale izrezanim cvijetnim aplikacijama. Pisani su na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i srpskom jeziku, i prema tim pokazateljima može se zaključiti da su pripadali višim slojevima stanovništva.

Tijekom godina vlasnici spomenara i leksikona postaju najčešće osnovnoškolski i srednjoškolski učenici odnosno učenice, nisu više toliko raskošni ni skupocijeni. Prestaju se pisati devedesetih godina 20. stoljeća, i teško ih je pronaći kao obiteljsko naslijeđe ili neku vrijednost iz prošlosti. Na izložbi će osim panoa koji će sadržavati tekstove i fotogorafije, biti predstavljeni originalni predmeti vezani za temu: a to su spomenari iz Kutine, Nove Gradiške, Virovitice, Mostara, Zagreba, Ivanić Grada, Osijeka…i dr. mjesta Hrvatske i bivše Austro-Ugarske Monarhije, zatim srca od licitarskog tijesta, tintarnice, pera, rezači papira, umjetnička djela na temu cvijeća i valentinova.
Na izložbi će se moći i fotografirati iza panoa koji sadržava proreze za glavu, čija prednja strana je oslikana u obliku srca.