Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović (rođen je 1971.g. u Zagrebu, gdje je i diplomirao na ALU u klasi prof. Sedera, samostalno izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu) istaknuti je pripadnik svoje generacije, autor nekoliko značajnih i osebujnih ciklusa, karakteristična rukopisa
Razgovarao: Miroslav Pelikan
Gospodine Peruzović, razgovarali smo prije nekoliko godina, što se u međuvremenu dogodilo u atelijeru? Što se ključno dogodilo u tom razdoblju?
U atelijeru se uvijek nešto događa. Nastalo je nekoliko novih ciklusa u međuvremenu ali su motivi uglavnom ostali isti. Zaokupljaju me uvijek iste stvari. Ljudsko tijelo, prije svega ženski akt i razne simbolističke teme.Ono što se mijenja jest način rada i tretman slike. U umjetnosti već i mali pomaci mogu biti iznimno značajni. Osim rada u atelijeru, nedavno sam napravio jedan veliki mozaik na pročelju crkve u Zagvozdu i križni put u Solinu.
Kakva su Vaša izlagačka iskustva u proteklom razdoblju?Izlagali ste i u domovini i u inozemstvu.
Nastojim izlagati redovito. U prosjeku su to jedna do dvije samostalne izložbe godišnje ali tu su i brojni skupni projekti. Većinom izlažem u Hrvatskoj. Imao sam i nekoliko izložbi u Sloveniji i Bosni i Hercegovini.
Pripadnik ste srednje generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika. Kako vidite, osjećate vlastitu poziciju? Jeste li naslikali sve što ste željeli?
Prošlo je već više od dvadeset godina otkako sam diplomirao slikarstvo. Čitavo to vrijeme pokušavam opstati kao samostalni umjetnik. To je život pun neizvjesnosti i stalne nesigurnosti, ali ipak pruža osjećaj ispunjenosti i kakve-takve slobode. Moja pozicija ne razlikuje se bitno od pozicije ostalih slobodnih umjetnika, a to pozicija nije baš najbolja.Posljedice rata i društvenih promjena se još uvijek osjećaju.
Što se tiče samog slikarstva, mislim da još nisam naslikao sve ono što bih želio, vjerojatno će tako biti uvijek. Stalno istražujem i nastojim širiti granice vlastitog umjetničkog izričaja. Mislim da je nemoguće u potpunosti iscrpiti sve divne mogućnosti koje mi slikarstvo pruža. Na kraju krajeva, slikarstvo je samo alat za prikaz unutarnjeg svijeta.
Realizirali ste niz ciklusa, od svjetovnih do sakralnih tema. Kako se odvijao rad na pojedinim ciklusima, unazad jedne decenije?
Uglavnom radim paralelno na više slika ili ciklusa. Kada se zasitim jednog, prebacim se na drugi. Ta dinamika mi odgovara. To, naravno, ovisi i o raspoloženju u kojem se trenutačno nalazim.
Vaše je cikluse karakterizirao doista osebujni, posebni slikarski rukopis, reklo bi, vrlo prepoznatljiv.
Rukopis je nešto što je uvjetovano, nešto što se već u početku nametne samo po sebi. Jedna od najvažnijih značajki mog rukopisa jest izrazito naglašen crtež. Ja sam prije svega crtač, koji onda potom u tu crtačku konstrukciju upisuje boju i slojevito gradi sliku do trenutka u kojem mi se učini da treba stati. Najvažnije je stati na vrijeme.
Moj likovni početak bio je strip, kasnije sam se potpuno okrenuo slikarstvu i nadovezao se na secesiju, koju sam osuvremenio na neki svoj način. Ti se utjecaji još uvijek mogu osjetiti.
Zacijelo je Vaš atelijer prepun novosti?
Nažalost nemam dovoljno prostora i uvjeta za rad. Makar ne onoliko koliko bih želio. Prisiljen sam raditi manje formate. Kada se požalim prijateljima da više nemam gdje držati slike, oni mi spremno odgovore da ih dam njima, da će mi ih oni čuvati, na svojim zidovima!
Na čemu trenutno radite?
Dovršavam rad na svojoj prvoj zbirci poezije. Trenutačno spremam i jednu manju izložbu u zagrebačkoj galeriji Nest, a nakon toga ću u splitskom Salonu Galić izložiti novi apstraktan ciklus slika, koji je bitno drukčiji od mog dosadašnjeg rada. Motiv je sveden na potez kista, mrlju ili imaginarni kaligrafski znak.
U posljednje vrijeme bavite se i književnim radom.
Oduvijek sam pisao nešto, kako ja to volim reći, za vlastite potrebe. Prije par godina počeo sam objavljivati aforizme, kraće zapise i poeziju na Facebooku. Lani sam dobio nagradu „Post Scriptum“ za književnost na društvenim mrežama. To je nagrada koja se dodjeljuje u sklopu zadarskog festivala književnosti „KaLibar“. Nagrada se sastoji i od objavljivanja knjige u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk, a uredit će je Kruno Lokotar. Često pišem i predgovore za kataloge raznih izložbi. Uglavnom svojim prijateljima umjetnicima.
Je li lako ili teško biti umjetnik u Dalmaciji, Splitu?
Mislim da je puno teže biti umjetnik u Dalmaciji, ali je istodobno i ljepše.Zvuči malo apsurdno, ali čini si se da je to uistinu tako. Možda se može reći da je drukčije biti umjetnik ovdje. Mogućnosti su puno skromnije. Ambijent nas bitno određuje. Priznali mi to ili ne.Ne možeš nikada imati sve. U Hrvatskoj postoji veliki problem centralizacije, selektivnog informiranja i nedovoljne komunikacije. Ponekad mi se čini da se i u međuljudskim odnosima događa isto.
Koji Vam je splitski, dalmatinski motiv najdraži?
Ne radim konkretne dalmatinske ili splitske motive, već se nadahnjujem samim podnebljem. To je općenito mediteranski duh, kolorit i mistika. Bilo da se radi o prirodi ili o urbanim cjelinama. Nastojim uhvatiti samu esenciju tog prostora i onda je neizravno prikazati na svoj način.
Je li vrijeme za veliku, ozbiljnu izložbu koja bi obišla važne galerijske prostore?
Imam dovoljno slika i godina rada iza sebe da bi se već moglo razmišljati i o nekakvom presjeku stvaralaštva. Budući da sam dugi niz godina živio u Bolu na Braču, mogu reći da me ta svojevrsna izolacija malo odvojila od kontakta s ljudima, institucija ili galerija koje se bave takvim stvarima. Ali općenito gledano, s obzirom na cjelokupnu situaciju u Hrvatskoj a napose u Dalmaciji, ne vidim velike izglede da se takvo nešto dogodi. Za to su potrebna prilična novčana sredstva i ozbiljan rad, za koji nitko od mjerodavnih ne pokazuje nikakav interes.
Planovi, izložbe, monografije…?
Meni je umjetnost iznad svega, modus moga življenja. Nastojim raditi što više i to mi je najvažnije. U tom smislu sam sretan jer ipak nekako mogu preživjeti od vlastitog rada, što nije nimalo jednostavno. Veliko je pitanje kako će se stvari odvijati u budućnosti, ali nastojim biti optimističan. Sredina u kojoj živim i okolnosti u kojima stvaram, nažalost nisu baš previše poticajne. No, ne dam se omesti. Pokušavam se prilagoditi situaciji. Nastavljam i dalje stvarati i izlagati. Krećem se sitnim koracima naprijed.Monografija je nešto što mi se u ovom trenutku čini nedostižnim. Split je, kao grad, prije svega okrenut sportu i turizmu, jeftinom populizmu i brzoj zaradi. To je naš trenutačni civilizacijski okvir. Kultura je nešto što ne nailazi na previše razumijevanja onih koji kreiraju razvoj i dodjeljuju sredstva. Treba biti svjestan da u zemlji koja nema ozbiljnu galerijsku scenu i tržište umjetnina, bez financijske potpore određenih institucija, nije moguće napraviti nešto ozbiljno i kvalitetno. Dodatni problem predstavlja nepotrebna ispolitiziranost koja prodire u sve sfere društva.
Rođen sam u Zagrebu, proveo sam više od dvadeset godina života u tom gradu, živio sam i u izolaciji otoka, u Splitu živim desetak godina i relativno dobro poznajem sve te sredine pa mislim da ih mogu objektivno uspoređivati. Centralizacija je nešto što nije zdravo.Nije ni u Zagrebu sve idealno, ali je situacija kudikamo bolja nego u Splitu. Sad već pomalo shvaćam odakle dolazi taj čuveni splitski dišpet i buntovnički stav ljudi s juga, koji stalno nešto grintaju. Čini mi se da ipak ima razloga za to.
