Akademski slikar Hrvoje Malovac, pripadnik je najmlađe generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika (rođen je 1978.g. u Zagrebu gdje je i diplomirao na ALU u klasi prof. Kokota, izlagao na više samostalnih izložbi) autor je nekoliko zapaženih i posve osobenih ciklusa imaginarnih gradova i kupača
Ovom prigodom upozorio bih na dvije iznimno važne slike zamišljenih megalopolisa u 3D tehnici, izvedenih u tehnici ulja na velikom formatu i nastalih prije nekoliko godina.
Riječ je o slikama GRAD ODRAZ (150 x 150 cm) i GRAD PANORAMA (160 x 135 cm)
Kada govori o njima Malovec se prisjeća Ericha Fromma i njegovog bestselera Umijeća ljubavi ali i Platonove špilje. To su elementi koji po njemu otvaraju pristup ključevima za uranjanje u dublje, skrivene slojevima simbolike.
Međutim, iskustvo i povijest nas podsjeća da uvijek više ključeva može otvoriti jedna vrata ili samo jedna vrata pa mi se stoga čini kako dvije slike Hrvoja Malovca jasno govore nešto drugo ,bilježe trenutak Apokalipse ( i Kraj svijeta i Otkrivenje ). Sve još postoji ali nije živo, zgrade bez prozora, grad poput lijepe makete, jedino oblaci iznad i iza grada naviješćuju oluju koja će sve izbrisati, dok je na slici GRAD ODRAZ površina mora posve mirna, bez i najmanjeg vala, kao da je more zamrznuto, samo je živo zrcaljenje nadirućih olujnih oblaka.
Možda je ipak za ljubav kasno, možda je i za pravu, ispravnu spoznaju svijeta prekasno jer svijeta više nema, možda su ovo slike posljednjega svijetla koje je prekrilo svijet kraju usprkos.
Ipak plavi fragmenti neba, u pozadini, daju nadu, možda je sve to pred nama samo privid jer još nije nastupio Sudnji dan, još ima vremena da plavilo neba , čisto prozirno nebo zaplavi iznova cijeli svijet, jednostavnom , velikom, malom,onakvom, ovakvom ali čistom, iskrenom i neponovljivom ljubavlju.
Veliki format samo je još više i uspješnije otvorio veliki kadar mrtvoga grada, još uvijek lijepog, čistog i arhitektonski uklopljenog u prostor dok mi stojimo zapanjeni ispred nijeme slike, između slika nepodnošljive tišine, u tjesnacu bez izlaza.
Doista na ove dvije slike Hrvoja Malovca nema ni traga života, jedini pomak čine oblaci gonjeni nevidljivim, nečujnim vjetrom.
Je su li doista ovo slike koje nedvojbeno govore o kraju civilizacije samo zato jer nismo htjeli, jer nismo mogli shvatiti, kako je ljubav ono što nas spaja a strah razdvaja?
Jesu li ovo slike koje govore o nedostatku ljubavi, neimanju?
Ili govore o tome što nas čeka, što će se dogoditi svijetu, prevladati će sve tiša a onda i nijema stvarnost, sivo plavih tonova, mrtvog grada između neba i mora, samo zato jer smo ostavili i izgubili ljubav ili se na nju uopće nismo obazirali u procijepima protoka vremena, negdje u limbu.
Dvije važne slike Hrvoja Malovca, nastale u proteklim godinama, kao varijacije svijeta koji je na izdisaju ili je već mrtav samo ga lažno svjetlo obasjava, opomena su i tako skladne s nadopunjujućim i nadovezujućim kolorom, nježnim i odmjerenim pričaju priču o praznini, o ništavilu koje slijedi ili se već događa, tek kada se svijetlo izgubi, tamnina noći otkriti će pravo lice svršetka, potpunog i jedinstvenog kraja.
Možda sam ja skeptičniji od slikara, on je ipak mlađi s primjerenijim dozama optimizma, dok on želi govoriti o izgubljenoj ljubavi, nepronađenoj ili ostavljenoj, zapostavljenoj , ja osjećam i slutim drugo jer njegove slike meni otvaraju sasvim drugačije horizonte, u ovakvoj apokalipsi ništa nas ne može spasiti, ni iznenadna, čudesno ali prekasno otkrivena ljubav.
No ipak, ne zaboravimo gdje smo i u kojoj smo situaciji. Stojimo ispred ,sasvim blizu, zagledajući u detalje koji se kako smo sve bliže polako pretvaraju u apstrakciju ili na prihvatljivoj udaljenosti s koje možemo optimalnije akceptirati djelo,sveobuvatnije ga doživjeti, preciznije, ali hladnije, dvije slike velikoga formata koje variraju avers i revers megalopolisa.
Jest, na aversu se jasno opažaju prijeteći oblaci ispod plavila neba a iznad praznih i hladnih konstrukcija, bez znaka vitaliteta, dok se na nevidljivom reversu, koji je autor prepustio u zamišljaju nama krije optimistički pogled jer takva ljepota neba s mirnom ploha mora i s gradom koji se ogleda u primirenoj ali ne mrtvoj vodi jer zna da mu nema premca.
Možemo skrenuti pogled sa slika Hrvoja Malovca i bez ikakvog izravnog kontakta pokušati razmisliti što najprije možemo učiniti kao posve obični ljudi da nas ovi valjajući oblaci ipak nikada ne sustignu i prekriju nas vječnim zaboravom.
Hrvoje Malovec je preko svojih Gradova poslao u zajednički prostor življenja, uznemirujući i vrlo angažiranu poruku, valja se boriti za sutrašnjicu, svaki dan, kontinuirano i njegovati ljubav.
%20slike%20u%20opusu%20Hrvoja%20Malovca){kind=link}